Zagreb kakvim ga vide ptice i piloti

Silna mi je želja provozati se iznad našeg lijepog Zagreba. Rođena sam Zagrepčanka, s pedigreom. Obitelj moga oca je iz Gornjeg grada; tu gdje je sada zgrada Sabora nekad su bile kućice i u jednoj od njih rođena je moja prabaka. Slabovidna sam i velika mi je želja da mi, dok posve ne izgubim vid, slike moga dragog Zagreba zauvijek ostanu u sjećanju, - pisala nam je još jesenas gospođa Marija Braun.

 Jeste li za vožnju?  iznenadili smo je neki dan.  Vrijeme je napokon dobro.
Na blagdan Sveta tri kralja jutro nije obećavalo. Na vjetrobran automobila još su se lijepile kapi kiše dok smo iz njezina stana u novozagrebačkom neboderu grabili prema Zračnoj luci Zagreb.

Blagajnica u nebu
Gospođe Marije mogle bi se sjećati tisuće bivših studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Tamo je četvrt stoljeća radila kao blagajnica. Te noći, kad smo je pozvali, potom se sa Zrakoplovnom školom Ecos i dogovorili o ispunjenju njezine želje, nije mogla spavati. Na dan polaska u pustolovinu sina je Duška zadužila da nas dočeka pred ulazom u neboder: to što se ništa nije smjelo prepustiti slučajnosti više je imalo uzrok u uzbuđenju nego u pedantnosti koju je njegovala cijeloga života.
U Zračnoj luci Zagreb, pokraj šaltera informacija, prema dogovoru, čekao nas je pilot i vlasnik zrakoplovne škole Miljenko Bucalović. Potom smo prošli kroz detektor metala, a torbica i dalekozor gospođe Mire (kako su je svi oduvijek zvali) kroz rendgen. Iza izlaza 8 samo nas troje golemi autobus povezao je do malog četverosjeda, parkiranog postrance od piste.

Uzbuđenje je dosegnulo vrhunac pri polijetanju kad se mala žuta ptica odlijepila od velikogoričkog asfalta. Zagrebačko smetište Jakuševac doimalo se poput brežuljka na kojemu bi se, kad ga potpuno zatrpaju, također mogla održati utrka Svjetskoga kupa. Nakon što smo preletjeli Savu, obletjeli Jarun i preko Mikulića zagrabili na sjevernu stranu Medvednice, to smo gotovo mogli i potvrditi gledajući snježnu prugu kako od tornja na vrhu kroz šumu vijuga prema Zagorju. "Tko bi, gledajući odozdo, pomislio da je Medvednica toliko, hmmm... brdovita", komentirala je najvažnija putnica zrakoplova 9A-DMJ dok smo letjeli nad šumskim morem. Htjela je valjda reći da planina koja je pozadina slike grada znatno razvedenija od modre crte s tornjem na vrhu, kako je Zagrepčani svaki dan gledaju.

Na povratku s Medvednice počeo je spektakl  odozgo kao da šuma trne, a najednom se počinju množiti zgrade: donja postaja sljemenske žičare, Medveščak, Ksaver, kupola isusovačkog astronomskog opservatorija, klinike i klizalište na Šalati. Gdje je katedrala? Uuu! Kad smo pohvatali poznate točke, lako je bilo u prebogatoj zračnoj razglednici Zagreba otkriti druge njegove ikone. Trg bana Jelačića i ilički neboder djelovali su maleeeni, Crkva svetoga Marka i Gornji grad propinjali su se na podnevnom suncu! Geometrijski tlocrti Donjega grada, s parkovima na Zrinjevcu i Tomislavovu trgu i žutom zgradom Hrvatskog narodnog kazališta, Sokol, Mažuranac... gradski blokovi svaki s parkićem za stanare. Donji grad i nije toliko nehuman kao što se pomišlja dok ga se gleda iz automobilske kabine u gužvi zelenoga vala.

Sava ima slap
Još jedan krug i polako moramo natrag. Ovaj put okrećemo se nad Meštrovićevim paviljonom na Trgu žrtava fašizma i, preko toplane na Savici, modru Savu prelijećemo kod jedinog njezina slapa. "Nisam znala da postoji i takvo što!" jedva dospijeva izreći, jer joj pokazujemo gradilište Domovinskoga mosta kojim će Radnička cesta preskočiti Savu. Vidjeli smo i dva kartodroma: osim vijugave staze u Španskome, staro trkalište u Mičevcu ujedno je znak da je povratak blizu.

I dok smo se u zraku osjećali izvrsno, vrtoglavica nas je uhvatila tek kad smo čvrsto stali na beton zračne luke. No, to više govori o snazi doživljaja nego sve izrečene riječi. Teško je bilo išta dodati doživljaju gospođe koja nosi naočale s dioptrijskim staklima minus 16 i mrenom koja napreduje. No, to je bila jedna od želja čije je ispunjavanje donijelo zadovoljstvo koje se može malo s čime usporediti.