Scena je već pomalo zaboravljena, zapravo sve rjeđa. Prijatelj mi u stranoj zemlji kaže: “Ideš sa mnom na utakmicu, imam dvije karte”. Hajde. Dolazimo, naravno, pred sam početak, navijanje se čuje s ulice.
Kultna dvorana krcata je već odavno, uzaludno obilazimo jedan, drugi, treći, četvrti ulaz na tribine dok se iz tisuća grla ori klupska himna, svaka strofa sve glasnija. Vraćamo se na prvi ulaz, čini se da ni miš ne bi ušao, ali nekako se probijamo i zauzimamo mjesta iznad zadnjeg reda, iza nas je samo ciglasti zid, ali ajde, barem se nazire parket... Buka je neopisiva, u dvorani je osam tisuća ljudi i nekih plus četrdeset stupnjeva, a ja sam vjerojatno jedini koji je u taj pakao naivno zašao u dugim rukavima! Nije prošlo ni pet minuta, a već sam gola voda, na rubu rušenja. Na terenu gaženje gosta od prve minute, a publika u transu, gotovo vjernički kao u nekakvom hramu, skače i urla na svaki koš, svaki skok, sumnjivu sudačku odluku, bacanje za loptom...
Puše, ali barem navijaju
Kako uopće dobiti utakmicu u tom grotlu! Moraš biti barem osamdeset posto bolji. I još imati sreće. Sucima su pune gaće, gostujući igrači su blijedi, a ni trener im ne djeluje baš najbolje. Prednost raste, plus 10, plus 15, 20... Publika hoće još, još, pjeva sve glasnije i – puši! U toj sauni, u kojoj udišeš samo isparavanja, na desetine gledatelja puši kao da je 1973., a ne 2013. Vatrogasci i redari samo ih nijemo promatraju, vjerojatno bi izazvali salve smijeha da nekog upozore.
Utakmica konačno završava u neopisivom deliriju na plus trideset, cura ljubi dečka koji ju je doveo, a vrtlog emocija rijetki napuštaju. Slavi se i pjeva kao da je oslobođen grad, igrači salutiraju kao vojnici na paradi. Na autobusnoj stanici zadovoljno se komentira, zovu prijatelje „kako smo ih razbili, kako igramo...“. I cijelo vrijeme kroz glavu prolazi: pa ovi su stvarno ludi za tim svojim – Partizanom.
Teško je priznati, ali takva strast publike prema sportskom klubu i idolima na terenu, kakvu pamtimo iz osamdesetih i devedesetih, u Zagrebu je već odavno pluskvamperfekt. Na stranu sad Grobari, u utakmici 1. kola Eurolige protiv relativno neatraktivnog Nanterrea oni su činili možda 20-30% punog Pionira, sve ostalo bili su obični navijači, više mladi nego stari, momci i djevojke, ljudi s posla i oni bez njega... I nosili su svoju momčad do pobjede. Svega toga bilo je, ne samo na košarci, i u gradu pod Gričem, ali posljednjih godina to je gotovo fatamorgana, nešto što viđamo samo na YouTubeu ili kad HRT zavrti u programu kakvu arhivsku snimku.
Nedostojno imena dvorane
Maksimirske tribine, koje neki posprdno zovu “četiri idiota”, svake su godine sve praznije i sablasnije, a kad nisu, onda podsjećaju na teatar apsurda u kojem još pokoji dobar udarac ili dribling imaju samo epizodne uloge. Broj gledatelja i atmosfera na Ciboninim utakmicama nedostojni su imena velikana po kojem dvorana nosi ime. Da nema neuništive bake Elze i ono malo smogovaca, teško da bismo čuli i „heja, heja cibosi“. Nekad su redovi za ulaz u Draženov dom bili do tramvajske stanice, a danas natežemo broj gledatelja na četveroznamenkasti (ma piši tisuću, ljepše izgleda) i sa strahom razmišljamo hoće li vukovi izgubiti “utakmicu” s iPhone aplikacijom ljepotice u četvrtom redu. Nešto više publike imaju rukometaši CO Zagreba na utakmicama Lige prvaka, ali... Prave potpore nema, usporedbu s paklom Ledene iz devedesetih bespredmetno je povlačiti. Najbolje se to vidjelo na utakmici protiv Veszprema koja je popunila dvije trećine Arene Zagreb. Megamomčad mađarskog prvaka imala je potporu gotovo dvije tisuće grlatih navijača, a domaća ništa više od povremenog pljeska.
Izgledalo je pomalo jadno. Iako zagrebaši imaju jednu od najsimpatičnijih momčadi još od kad su bili europski prvaci, predvođenu najboljim talentima naše rukometne škole, da nije bilo Mađara atmosfera u Areni bila bi kao u kinodvorani na retrospektivi nijemog filma – svak’ nešto gricka, ali ne preglasno da se nitko ne uzbudi. Da nije hokejaša Medveščaka, jedinih koji stalno pune svoju dvoranu i imaju glasnu podršku, Zagreb bi u sportskom smislu bio “pokoreni grad”, indiferentan prema sportskim brendovima za koje se nekad živjelo.
Brojke su za glavni grad neumoljive, čak i kad ga poštedimo paralela s 10-milijunskim metropolama poput Istanbula, Londona ili Moskve i ograničimo usporedbu samo na ovaj naš srednjoeuropski pojas, od Varšave do Sofije. S prosjekom od 8187 gledatelja po utakmici u ovoj sezoni Dinamo je, uzmemo li u obzir jače klubove iz glavnih gradova, gledaniji samo od drugog praškog kluba Slavije (8088), drugog sofijskog kluba Levskog (5917) i bratislavskog Slovana (1878). Svi ostali su ispred, u nekim glavnim gradovima su i po dva kluba gledanija. Da hrvatski prvak u nekom pretkolu izvuče Young Boys, momčad iz glavnog švicarskog grada Berna, vjerojatno bismo to proglasili sretnim ždrijebom. A taj Young Boys ima gotovo 20 tisuća gledatelja po utakmici iako je Bern po broju stanovnika šest i pol puta manji od Zagreba.
Je li normalno da su nakon najboljeg rezultata reprezentacije na EP-u u posljednjih osamnaest godina, za koji smo mislili da će vratiti zanimanje za košarku, Cibona (ukupno 10500 gledatelja ove sezone) i Cedevita (5980) zajedno u svoje dvorane dosad privukle manje publike od skopskog MZT-a (17.664)? Ako ćemo u krajnost, zna li više netko, a da taj netko nije rodbina igrača ili zagriženi fan, kad igra vaterpolski Real, najtrofejniji europski klub u povijesti, zagrebačka Mladost? Jedina kakva-takva utjeha su hokejaši Medveščaka koji su sa 6455 gledatelja u Ledenoj po utakmici popularniji od, primjerice, svojih kolega iz Beča (Vienna Capitals, 4419) i Praga (Lev, 4879), hokejaški jačih sredina. Ali da se ne zavaravamo, nisu najveći hit u Europi – Slovan iz Bratislave ima 8969 gledatelja po utakmici, a hokejaši Bern SC-a nevjerojatnih 16.129! Medveščakov uspjeh je velik, ali što bi bilo da je ostao još samo sezonu u EBEL-u i da poduzetni predsjednik Gojanović nije publici opet ponudio nešto novo?
Zašto Zagrepčani više ne hrle na sport? Zbog Mamića? Pa ne igra on. Zbog preskupih ulaznica? Godišnje ulaznice za Cibonine utakmice mogu se kupiti po cijenama od 200 do 500 kuna, a za Dinamov istok po cijeni od 400 kuna. Nekad je toliko trebalo izdvojiti za jednu utakmicu, a danas se više potroši u jednom posjetu Westgateu. Ne može se reći da se klubovi nisu trgnuli i da ne pokušavaju privući publiku. Iako si i sami opet odmažu. Tko bi htio gledati 28. uzastopni europski poraz nekadašnjeg diva Starog kontinenta? Ili još jedno mučenje i neslavni posrtaj Dinama s nekakvim “noćnomorecom”?
No, jesu li samo rezultati razlog? Cedevita je u vrhu ABA lige, pa koga to privlači osim onih koji i inače dođu? Za svaki ćemo klub naći razlog da ne odemo na utakmicu... Netko nema krov, a netko parking. Netko ima ludog predsjednika i neudoban stadion, netko prebogatog gazdu, netko loše rezultate, a netko ružnog trenera. Ali pitanje je i da li nas sport još privlači kao nekad?
vrhunski članak