Kad je u rujnu 1946. komunistička policija hapsila Alojzija Stepinca, a tužitelji skupljali građu da bi mu se u montiranom sudskom procesu sudilo zbog „suradnje“ s ustaškim režimom, nitko nije ni slutio da se na tavanu Bogoslovnog sjemeništa kriju dnevnički zapisi zagrebačkog nadbiskupa – zamotani u krpe od vreće i zazidani u dimnjak da ne bi pali u ruke nove vlasti. Skrili su ih 1945. dugogodišnji Stepinčev ceremonijar i bilježnik Dragutin Nežić i vršitelj dužnosti tajnika Zagrebačke nadbiskupije bogoslov Antun Ivandija. Nitko drugi za njih nije znao. Da su ih se komunistički tužitelji tada dočepali, sigurno bi ih iskoristili protiv Stepinca.
No nadbiskupovi zapisi, poznati kao Dnevnik Alojzija Stepinca, mogli bi postati predmet sudskog spora danas, u naše vrijeme, gotovo 74 godine od davnog listopada 1946. kad je Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske osudio Stepinca „na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina“. O čemu je riječ? Izdavačka kuća Despot infinitus upravo je izdala Stepinčeve dnevničke zapise oglušivši se na upozorenje što joj ga je 10. siječnja ove godine poslao generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije mons. Tomislav Subotičanec. „Ovime Vas upozoravamo da je materijal koji se uobičajeno naziva Dnevnik Alojzija Stepinca vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije“, koja „do sada nikomu nije dala dopuštenje za objavljivanje niti dijelova niti cjeline toga materijala te bi svaki takav čin bio izravno kršenje vlasničkih prava, prava objavljivanja (copyright) i drugih prava“, piše generalni vikar.
Tajno skrovište
Radi razumijevanja stvari, potrebno je napomenuti da je originalni Dnevnik, koji su skrili Nežić i Ivandija, ipak pao u ruke ondašnje Uprave državne bezbjednosti (Udbe). Dogodilo se to u kolovozu 1950., a tajno skrovište otkrio je, po svemu sudeći, Ivandija. Ne zna se točno što je sve Udba (poslije Služba državne sigurnosti) činila s Dnevnikom, ali se zna da je napravila nekoliko prijepisa i kopija te da je sav materijal, uključujući i originalni Dnevnik, bio dio „Dosjea Stepinac“. Nakon osamostaljenja Hrvatske original je vraćen Zagrebačkoj nadbiskupiji.
– Izvorni dnevnik, kao dio dosjea nadbiskupa Stepinca, MUP je predao Zagrebačkoj nadbiskupiji 1991. – kaže nam ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva (HDA) dr. Dinko Čutura i dodaje kako je 2000., dogovorom HDA i Zagrebačke nadbiskupije, dosje predan HDA, a izvorni dnevnik ostao je u Zagrebačkoj nadbiskupiji i čuva se u Postulaturi bl. Alojzija Stepinca. U HDA se čuva mikrofilmirana kopija, a svaki se zainteresirani korisnik upućuje na Zagrebačku nadbiskupiju kao vlasnika izvornika za dobivanje suglasnosti za korištenje. Dosje je dostupan u cijelosti.
Zvonimir Despot, vlasnik izdavačke kuće Despot infinitus, potvrđuje nam da su upozorenje Zagrebačke nadbiskupije dobili i on i priređivač knjige dr. sc. Željko Karaula, ali kaže kako „nije točno da objavljujemo originalni Dnevnik“.
– Mi u knjizi objavljujemo arhivsku građu iz „Dosjea Stepinac“ koja se čuva u HDA. To je javno dostupna građa za istraživanje i objavu te ne treba tražiti nikakvo dopuštenje Zagrebačke nadbiskupije. Zamislite situaciju da istraživači trebaju dopuštenje Zagrebačke nadbiskupije za uvid u građu koja je nastala radom Udbe. To bi onda posljedično značilo i da je Zagrebačka nadbiskupija pravni sljednik Udbe! – naglašava Despot i napominje kako se i iz naslova knjige (Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca 1934. – 1945. iz arhiva UDBA-e) „jasno vidi da se priređivač koristio isključivo gradivom Udbe u kojem je i taj čuveni prijepis Stepinčeva Dnevnika, kao i sva druga građa vezana uz ‘Dosje Stepinac’“.
Jednako razmišlja i Željko Karaula, znanstveni suradnik HAZU-a koji je priredio knjigu:
– Nije mi pravno jasno kako je moguće da Zagrebačka nadbiskupija ima autorska prava na Udbin prijepis, a prijepis Stepinčeva Dnevnika javno je dobro sukladno Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima i dostupan je svakome korisniku usluga HDA – čudi se Karaula, no priznaje kako od HDA nije tražio odobrenje za objavu gradiva Stepinčeva dnevnika.
Ravnatelj Čutura kaže pak kako je svaki korisnik „obvezan dobiti odobrenje HDA za objavu gradiva“.
– Gospodin Željko Karaula nije tražio odobrenje HDA. Da ga je tražio, skrenuli bismo mu pozornost na to da je osoba kojoj je odobreno korištenje gradiva odgovorna za svaku štetu ili povredu nečijega prava učinjenu korištenjem javnoga arhivskoga gradiva. U ovom je slučaju riječ o autorskom pravu. Prijepis vjerojatno nije identičan izvorniku, ali je zacijelo zaštićen autorskim pravom. Zaštita traje 70 godina od smrti autora, a pretpostavljamo da je nositelj autorskoga prava Zagrebačka nadbiskupija – tvrdi Čutura.
Mons. Subotičanec upozorava pak da se „kod objave povijesnih izvora, a radi izbjegavanja manipulacija te krivih i necjelovitih objava, ne smije zanemariti niti jedan oblik toga izvora koji je do nas došao, a osobito ne sam izvornik“.
– Poznato je da su Udbini službenici oštetili izvorni Dnevnik, u smislu otuđenja raznih priloga koji su se u njemu nalazili. Koliko je Udbin prijepis Dnevnika nadbiskupa Stepinca sadržajno istovjetan s izvornikom, trebalo bi tek istražiti i ustanoviti. To do sada još nitko nije učinio. Stoga je neozbiljno, znanstveno nepošteno i za hrvatsku javnost manipulativno, objavljivati Dnevnik koji to u svojoj cjelovitosti nije, nego je samo njegov prijepis nepoznate kvalitete i cjelovitosti. Nije poteškoća u istini koja se može objaviti, nego u onoj količinski neznatnoj laži koja se uz istinu može provući – kaže mons. Subotičanec i napominje da „korisnik arhivskoga gradiva mora poštivati osnovna etička načela kod korištenja gradiva“.
Uloga Ljube Bobana
– Ne postoji neka opća zabrana Zagrebačke nadbiskupije za istraživanje i objavu prijepisa Stepinčeva Dnevnika, jer Zagrebačka nadbiskupija nema te ovlasti, budući da prijepis nije u njezinu vlasništvu. No, postoji trenutačno upozorenje gospodinu Despotu da krši vlasnička i autorska prava Zagrebačke nadbiskupije objavljujući nešto pod imenom Dnevnika nadbiskupa Stepinca koji to zapravo nije, odnosno tek bi trebalo ustanoviti u kojoj mjeri to jest – naglašava mons. Subotičanec i dodaje: – Zagrebačka nadbiskupija nikome ne zabranjuje istraživanja i nikada to nije činila, nego dapače, potiče, podržava i promiče svako znanstveno istraživanje. Proučit će u kojoj je mjeri zloupotrijebljeno ime nadbiskupa Stepinca i koliko su narušena njezina vlasnička prava te će u skladu s time poduzeti pravne korake.
Željko Karaula ne slaže se s tvrdnjom ravnatelja HDA dr. Čuture da „prijepis vjerojatno nije identičan izvorniku“.
– Akademik Ljubo Boban bio je u posjedu prijepisa i originala Stepinčeva Dnevnika i osobno je posvjedočio u nizu novinskih članaka u tjedniku „Danas“ i u „Slobodnoj Dalmaciji“ krajem 1989. i početkom 1990. da je prijepis identičan originalu, s time da su prepisivači Udbe izostavljali određene stranice zbog njihove nezanimljivosti ili nekih drugih, samo njima znanih razloga. Prijepis Stepinčeva Dnevnika objavljen je, dakle, 1989. i 1990. pod uredništvom akademika Bobana, ali prilagođen čitateljstvu novinskog tjednika, bez znanstvenog aparata. Objavljen je upravo zato da se raskrinkaju velikosrpske laži o Dnevniku koje su tada dolazile iz Beograda optužujući kardinala Stepinca i vrh Katoličke crkve za kolaboraciju s režimom NDH – podsjeća Karaula.
Na upit zašto objavljuje Stepinčeve dnevničke zapise, Despot nema dvojbe:
– Mnogi ne znaju da je akademik Boban objavio Udbin prijepis Dnevnika, a mnogi ne znaju čak ni da postoji Stepinčev Dnevnik. U našoj je knjizi cjelovit prijepis Dnevnika sa znanstvenim aparatom i dodatnim prilozima. Istaknuo bih zapisnike sa Stepinčeva saslušanja prije suđenja, koji se jako malo koriste u istraživanjima. Tu je i nekoliko uvodnih tekstova koji tumače što se sve zbivalo s Dnevnikom, što je radila Udba… Uglavnom, ovo je prvi put da je u knjizi ispričana cijela istina o Stepinčevim dnevničkim zapisima, koji će tako napokon biti dostupni i istraživačima i široj publici.
Despotu nije jasno zašto Zagrebačka nadbiskupija nikad nije objavila cjelovit original Stepinčeva Dnevnika.
– Neslužbeno se može čuti kako na Kaptolu drže da je to osobni dnevnik te da ga zato ne objavljuju. Meni je to neshvatljivo i takav argument potpuno promašen. Stepinac nije pisao dnevnik kao privatna osoba, nego kao nadbiskup. Objava originala koristila bi i Crkvi, i Hrvatskoj, i Stepincu, da se s dnevnog reda skinu sve laži i manipulacije komunista i beogradske čaršije koje su desetljećima pratile Stepinca i Dnevnik. Crkvena hijerarhija često govori da treba izići s povijesnim činjenicama i tragati za istinom, pa mi je još čudnije što se originalni Dnevnik drži u trezoru, umjesto da je dostupan istraživačima i da se može usporediti s Udbinim prijepisom.
Upravo objavljeni Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca, koji se u originalu sastoje od pet ukoričenih svezaka, temelje se, dakle na prijepisu koji je napravila Udba vjerojatno između 1950. i 1952. godine. Riječ je o III. kopiji koja je dio sudskog spisa o nadbiskupu Stepincu, neki dijelovi preuzeti su i iz feljtona tjednika „Danas“ iz 1989. i 1990., a mali dio iz knjiga Jurja Batelje, voditelja Postulature Alojzija Stepinca pri Zagrebačkoj nadbiskupiji. Originalni Stepinčev Dnevnik kao priloge ima mnoštvo popratnog materijala, uglavnom pisama i novinskih izrezaka, pozivnica, a u ovoj knjizi prepisan je samo dio te građe.
Dnevnik obuhvaća razdoblje od 30. V. 1934. do 13. II. 1945. godine. Počeo ga je voditi sam Stepinac nakon što je doznao da će ga papa imenovati pomoćnim biskupom zagrebačkim s pravom nasljedstva nadbiskupa Antuna Bauera, no čini to samo do sredine listopada 1935. godine. Upravo je taj dio Dnevnika najzanimljiviji jer je prožet Stepinčevom osobnošću, njegovim stavovima, komentarima, opisima. Tada ga prepušta ceremonijaru Zagrebačke nadbiskupije Dragutinu Nežiću, a od sredine studenoga 1939. opet ga preuzima Stepinac. Njegovi zadnji osobniji zapisi obuhvaćaju razdoblje neposredno nakon proglašenja NDH, a opisuju i nadbiskupov prvi susret s poglavnikom Pavelićem, koji je tada prema Stepincu bio vrlo sumnjičav. Nakon sredine 1941. vođenje dnevnika preuzima neka treća osoba, o čemu nema nikakve bilješke.
Što se sa Stepinčevim Dnevnikom dogodilo između 1950. i 1991. godine? Oduzeti original i pretipkane kopije najprije je čuvala Udba, a od kraja 1960-ih njezina nasljednica Služba državne sigurnosti (SDS), koja ih je obrađivala barem do 1990. Koliko je toga „nadopisala“ ili „izbrisala“, ne može se znati bez usporedbe s originalom. Iako je original 1991. vraćen Zagrebačkoj nadbiskupiji, cijeli arhiv SDS-a predan je početkom 2015. Hrvatskom državnom arhivu, a od početka 2017. postao je dostupan bez ograničenja.
Stepinac nije previše govorio o karakteru Dnevnika. Kad je doznao da ga je Udba zaplijenila, rekao je kako je dvojio treba li ga pisati ili ne treba, shvaćajući da se neki dijelovi mogu iskoristiti protiv njega. „Žao mi je“, komentirao je, „da su moji dnevnici došli u ruke ovim kukavicama. Lijepo sam rekao Nežiću neka ih uništi, ali on kao historičar ni čuti o tome, nego to su važni dokumenti, to treba sačuvati…“
Stepinac u Dnevniku ne skriva svoje hrvatstvo, za negativnosti u Jugoslaviji krivi i Srbe, ali glavni su mu „trn u peti“ masoni i komunisti, čiji utjecaj na hrvatsko društvo smatra pogubnim. Beogradsku politiku naziva velikosrpskom, ne skriva svoje neslaganje s načinom na koji Maček vodi hrvatski narod jer smatra da se u HSS „uvuklo“ previše liberala, pa čak i komunista, bana Banovine Hrvatske Ivana Šubašića smatra prikrivenim masonom, no poslije će kritizirati i Milu Budaka, Antu Pavelića…
Zapisnik o saslušanju
Vrlo je zanimljiv opis njegova prvog susreta s kraljem Aleksandrom u Beogradu 2. srpnja 1934., nakon što ga je papa Pio XI. imenovao nasljednikom zagrebačkog nadbiskupa:
„Rekao sam Kralju, da ja nisam političar niti ću dopustiti svome svećenstvu baviti se stranačkom politikom, ali s druge strane tražit ću potpuno poštovanje katoličkih prava. Upozorio sam Kralja da se ne izaziva Hrvate na kojekakve nedolične načine, pače da se ne izaziva samoga imena hrvatskoga… Ja ne mogu zatajiti ono što me je majka rodila, tj. da sam Hrvat!“ Također mu je rekao da je „jedino katolička crkva dorasla komunizmu i kadra se je hvatati s njime u koštac“. „To je i moje uvjerenje, Preuzvišeni“, odgovorio mu je kralj.
U siječnju 1935. posjetio je u Beogradu ministra vanjskih poslova Bogoljuba Jevtića te mu se potužio na položaj Hrvata u kraljevini. „Statistički sam mu dokazao nepravde, koje se nanose Hrvatima posvuda (u vojsci i svim ministarstvima i važnijim mjestima, gdje je obično 100% ili barem 95-90% Srba, a tek neznatni dio Hrvata). Rekao sam mu neka se ne čini Crkvu Katoličku odgovornom ako su Hrvati nezadovoljni. Ministru je očito bilo neugodno, što sam sve ovo iznio, ali sam smatrao to za nužno da se sa istinom izlazi van.“
Kad je riječ o prilozima ovoj knjizi, zanimljivo je spomenuti zapisnik o saslušanju Stepinca 22. svibnja 1945., kad partizanski istražitelj traži da objasni kako se dogodilo to da mu je poglavnik Ante Pavelić ponudio vlast. U opširnom odgovoru Stepinac kaže: „Deset dana ranije, od prilike, nego je došlo do sloma (NDH) pozvao me je Pavelić u njegov stan u Tuškancu i ponudio mi da preuzmem vlast u čitavoj Hrvatskoj. Ja sam pro forma zamolio da malo porazmislim o tome, ali mi je bilo jasno da se ja u to ne mogu upuštati pod nikakav način jer je to čisto politička stvar, a drugo, jer je lako bilo predvidjeti razne incidente. Poslije toga posjetili su me ministri iz Pavelićeve vlade dr. Bulat i Alajbegović, sa zamolbom za prihvat te ponude. Rekao sam im da političari udese što će dalje raditi, tj. da se pokuša o tim stvarima govoriti sa dr. Mačekom. (…) 3-4 dana prije ulaska partizana u Zagreb posjetio sam dr. Mačeka i rekao mu da je meni bilo ponuđeno da preuzmem vlast, međutim ja sam to odbio i neka on sa svojim ljudima razmisli što im valja činiti. (…) Maček je izjavio da bi morao razgovarati sa svojim ljudima, od kojih su dvojica ili trojica posjetili Mačeka, koliko sam kasnije čuo. U razgovoru sa Mačekom doznao sam da je imao namjeru ostati u Zagrebu. Nakon dolaska partizana mislio je nekoliko dana prikriti se, a poslije da bi izašao na javu. Što ga je sklonulo da promijeni odluku to mi je sasvim nepoznato. Za odlazak Mačeka saznao sam od njegove šogorice Olge Maček koja me posjetila i pitala da li znadem kuda je otišao, jer da ga je ona lično vidjela kada je ušao u auto…“
Knjiga Dnevničke bilješke Alojzija Stepinca prepuna je ovakvih detalja te bi doista bilo šteta da se povjesničarima uskrati uvid u izvorne materijale. Dok se ne objavi originalni Dnevnik, puna istina o zagrebačkom nadbiskupu, danas blaženom kardinalu Stepincu ostat će skrivena.
Koliko "antihrvatskih elemenata" od ranog jutra.. neprijatelj nikad ne spava! 😅