Zagrebački Advent pokazao je Europi novo lice Hrvatske i ne smijemo se žaliti zbog gužvi

Time se nikad ne hvali, ali službeni CV otkriva da je već dulje od desetljeća doktorica znanosti, da govori čak šest stranih jezika i da je vlasnica brojnih domaćih i međunarodnih nagrada (najdraže su joj, reći će, hrvatska turistička nagrada za životno djelo i međunarodna nagrada za posebne zasluge u obrazovanju).

Ostalo je prilično poznato; Amelia Tomašević bivša je direktorica Turističke zajednice Zagreba, negdašnja generalna direktorica zagrebačkog hotela Esplanade, a radila je i u odnosima s javnošću te vodila putničku agenciju. Danas predaje na nekoliko domaćih i stranih veleučilišta.

Počeo je advent, jeste li ponosni na svoj udio u manifestaciji koja je ‘proslavila’ naš glavni grad?

O daaa, strašno sam ponosna. Ali, moram biti poštena i reći da je adventski duh u Zagrebu pokrenuo moj prethodnik Mario Zmajević. Sjećate se prvog adventskog vijenca oko Manduševca početkom dvijetisućitih? To je bilo u njegovu mandatu, ideja Dražena Hocheckera, tadašnjeg direktora kongresnog ureda TZ. Meni se svidjelo, a tada sam negdje u novinama pročitala o Božićnoj bajci Salajevih. Otišli smo pogledati, gotovo cijeli ured, a ja sam po povratku predložila da neku sličnu Čazmu napravimo i u Zagrebu. Kolege iz ureda bili su mudriji i rekli: Nećemo Čazmu, moramo napraviti nešto svoje, decentno i elegantno. Tad je pala i odluka da glavna adventska boja bude bijela. Na Trgu bana Jelačića bio je već standardni šator, a mi smo htjeli novu i drukčiju lokaciju – i uz puno muke uspjeli se proširiti na dio Zrinjevca.

Prve smo godine moljakali da netko tamo uzme kućicu u zakup. Svi su govorili da je predaleko od Trga, ha,ha, Poslije smo u priču dodali kočiju, pa nakon tri godine manifestaciju proširili i na drugi dio Zrinjevca... Napravili smo i dva filma o Adventu, a 200.000 primjeraka podijelili na naplatnim kućicama turistima koji su se vraćali s mora. Podijelili smo i 70.000 adventskih filmova našim građanima, jer smo htjeli da shvate da to može biti božanstvena priča. Oblijepili smo regiju billboardovima...

Zadovoljni ste kako radi vaša nasljednica Martina Bienenfeld?

Apsolutno, zadnjih je godina Advent buknuo na sve strane i danas je to najljepše događanje u Zagrebu. Martina vodi TZ u najboljem mogućem pravcu i Zagreb sigurno očekuju nove turističke pobjede i nova kreativna događanja.

Svi smo sretni zbog uspješne adventske priče, ali čuju se i kritike zbog gužvi. Imate li komentara?

Razumijem da to remeti uobičajene gradske tokove, povremeno zbog gužvi stane i tramvajski promet. Ali, gužve su u to doba i u drugim europskim gradovima. Mislim da se moramo prilagoditi, advent ipak traje samo mjesec dana. Kritike govore i o nama, skloni smo prigovarati, ne bi valjalo da nema, a ne valja ni kad ima ljudi... Zaboravljamo i da je zagrebački Advent promovirao Hrvatsku na novi način te pokrenuo druge gradove da organiziraju slične atrakcije.

Turizam na obali i u Zagrebu ubrzano raste, sviđa li vam se smjer u kojem ide?

U suštini da. Neću o PDV-u čija se stopa mijenja svakih godinu-dvije, što nije dobro, jer turizmu treba stabilnost. Ostalo ide u dobrom smjeru. Jedino mislim da bi se moralo više ograničiti kruzere. Ako se gost na Stradunu osjeća poput Zagrepčana stiješnjenih u tramvaju, onda to nije to. Pogotovo ne u tako elitnoj destinaciji.

U Zagrebu je sve više turista iz Koreje, Kine, Japana... Jesu li domaćini spremni za njih?

To su zahtjevni gosti, a spremnost je djelomična. Mnogi još ne razumiju da, ako japanska agencija traži odvojene bračne krevete, to onda i mora biti tako. Znam da su neke čak razvrgle ugovore s našim hotelima jer im to nisu uvažili. Kinezi, recimo, žele da ih sobi dočeka vrč za kuhanje vode. Piju vreli čaj, u listićima, iz šalica koje nemaju ručku. Mnogi o tome nemaju pojma. Ili, Japancima je bitna hrana, no ako im je Hrvatska prva točka u Europi, rado će jesti naša jela. No, ako smo mi na kraju njihove europske ture, mora im se ponuditi njihova hrana, jer su europske već siti. To su sitnice, koje moramo učiti. Svojevremeno, u Esplanadi, kad su nam trebali doći gosti iz Japana, našli smo Japanku udanu u Zagrebu, koja nam je otkrila puno dragocjenih sitnica o sunarodnjacima, a na kraju držala i tečaj kuhanja za naše kuhare. Turistička zajednica je prije više pod deset godina organizirala na turističkom sajmu Crotour seminar za naše hotelijere i putničke agencije sa stručnim predavačima iz Koreje, Kine i Indije da objasne kako ugostiti turiste iz tih tržišta. Nažalost, interes nije bio zadovoljavajući. Možda bi danas bio bolji.

I Indija je veliki potencijal...

Cijela Azija i da, svakako, Indija. Donedavno čak ni neki ministri turizma nisu to shvaćali. Jedan se čak čudio što TZ Zagreba radi na sajmovima u Kini. Mislio je da je to siromašno tržište, a svaki je kineski grad zasebno tržište. Slično se donedavno gledalo i na Indiju, gdje je TZ Zagreba također još davno krenula na prve sajmove. Prije šest-sedam godina čak smo doveli indijske producente u Zagreb, koji su tu htjeli snimati film. Našoj strani rok za pripremu od mjesec dana bio je, međutim, prekratak, pa su otišli u Sloveniju. Indijci, inače, snimaju jako puno filmova i to doslovce po cijelom svijetu. Mnoge se zemlje za njih bore. Imaju i velika incentive putovanja s po tisuću i više ljudi, putuju čarterima, često voze svoju hranu i po desetak svojih kuhara.

Neki se trse u fokus turista ugurati Slavoniju, koji je realan rok?

Realno jest, Slavonija ima nevjerojatne potencijale, može ponuditi nešto novo. Rok? To ne ide preko noći. Mora se puno raditi, osmišljavati atrakcije. Uz takav pristup vjerujem da Slavonija, za pet do sedam godina može postati ozbiljna destinacija. Pripomoglo bi da, recimo, Hrvatska turistička zajednica organizira studijsko putovanje direktora TZ-a i inozemnih ureda po Slavoniji. Ja još pamtim što sam tada vidjela kada je to radio Niko Bulić...

Znate za prijepore oko toga jesu li Dani turizma izvedivi u Slavoniji zbog manjka hotela?

Smjestiti skup s više od tisuću ljudi jest problem, ali nije nerješiv. Dio ljudi mogao bi odsjesti i u malim hotelima, na OPG-ovima. Centralna, zajednička događanja i sad se događaju pod šatorom. To treba napraviti za Slavoniju. Već vidim sliku; salaši, konji... Joj, ježim se...

S mjesta direktorice TZ-a otišli ste prije tri godine u mirovinu, ali ste i dalje vrlo aktivni.

Predajem studentima, govorim na kongresima i drugim skupovima, ali najdraži dio su mi studenti i Iran. U Teheranu držim predavanja na studiju za hotelijere.

Razlikuju li se studenti privatnih fakulteta i PMF-ovci?

Peemefovci su dosta ozbiljni, ne igraju se s mobitelima na predavanju, ne pitaju kad će pauza. Doduše, moj predmet im je izborni, očito ih dodatno zanima. Vernovci su razigraniji, ali ima krasnih, ozbiljnih studenata, koji nastavljaju obrazovanje u inozemstvu, na Oxfordu i sl. U hotelima mi govore da su upravo vernovci, što se tiče prakse, ponajbolje pripremljeni za rad.

Koliko često ste u Teheranu i kakav je danas Iran?

Najmanje jednom godišnje. To je predivna zemlja, prekrasnih ljudi... Pravo otkriće. U odnosu na Europu, postoje ograničenja. Kontroliraju se Facebook, satelitski programi, internet... Od naših medija, recimo, mogu se otvoriti samo stranice Večernjaka. Ondje pokrivam glavu i sada kao i prije deset godina, kada sam bila prvi put, ali, ondje se prema ženama odnose s većim poštovanjem nego u nekim europskim zemljama.

Samo tamo mi muškarci na aerodromu skinu prtljagu s pokretne trake... Iran je, inače, pun odličnih hotela, sjajnih restorana, u Teheranu sam prvi put u restoranu dobila jelovnik na laptopu. Kod nas toga u to vrijeme još nije bilo. Imaju apsolutno najbolji kebab na svijetu! Iranci puno putuju, ima ih nezamislivo bogatih. Teheran danju naraste na čak 19 milijuna stanovnika, grad presijecaju prometnice od 12 traka iznad koji su pješački mostovi, s restoranima na tri kata... Čudesna zemlja u kojoj mnogi znaju za teoriju o iranskom porijeklu Hrvata i sa simpatijama to spominju...      

Pogledajte galeriju Advent u Zagrebu 2017.