Tuži se mali zeko:
– Uh, što bih dao da znam igrati šah.
– ?
– Da mogu pojesti lovca!
Zacvili iz mobitela meni najdraža melodija:
– Halo! – javim se.
– Mlinka je, nismo se dugo čuli.
I krenemo u priču koju polako grize zaborav. Pola sata poslije isti zvuk, a na "lajni" Velimir Zajec – Zeko. Piki (odvjetnik Pocrnić), Mlinka i ja smo u Histrionima kod Viteza. Kad bu prošla ova korona, bumo nekaj spravili u Draganiću.
Popričali smo o Pavinom "putnom", Karaki, Saloonu, Šulentiću, Židaku…
I meni sinu ideja za ovo poglavlje.
No, krenimo redom...
KARAKA (24 h)
Nakon uspjeha Dinama na Marakani stižu direktor Velimir Zajec, trener Josip Kuže i dobar dio momčadi kojima je Karaka bila drugi dom, a gazda Pavo drugi tata.
Čestitke sa svih strana.
Slavi se!
Luduje!
Pije!
Dinamo je blizu titule!
KARAKA (dva poslije ponoći)
Doze viski-kole učinile su svoje i raspoloženje je eksplodiralo. Već se pušta "Zora je svanula". A onda, iz čista mira, Darko Tironi, Tomo Židak i Predrag Jurišić izazvaše Zeku, Pavu i mene:
– Vas tri nemrete dobiti nas tri na dva mala.
Zeko i Pavo slatko su se nasmijali i krenuli u protunapad:
– A zašto to ne bismo odmah riješili. I to za janjca? – predložiše.
Za tren je ugovoren sastanak na maksimirskom stadionu. Svi smo skoknuli doma po trenirke i tenisice.
Nikad neću zaboraviti reakciju Pavine supruge Blage koja se samo prekrižila kad smo nas dvojica u tri u noći oblačili dresove i spremali se za hakl. Blage je bila u šoku. Pogledala nas je sažaljivo i otišla spavati.
STADION DINAMA (četiri ujutro)
Nikad neću zaboraviti ni izbezumljenu facu Dinamovog noćnog čuvara kad je Zeko uzimao ključeve od dvorane, a nas pet, lelujavih, izašli iz kola i počeli se zagrijavati. Ma što zagrijavati. Iznutra je sve kipjelo od cuge. Izvana teturanje.
Startala je i ta, najgora utakmica u životu Velimira Zajeca, legende hrvatskog, grčkog, europskog i svjetskog nogometa. Igrao je Zeko i za reprezentaciju svijeta. Ali tu noć, ili bolje reći jutro, nije ga bilo na terenu.
Židak, Tironi i Jurišić poveli su za kratko 10:2, a igralo se do 12. Mi smo statirali. Čak su se i stative više kretale od nas trojice. Blijedo i pijano smo gledali kako odlazi janje.
A onda je Pavi ispario dio cuge pa je zaredom zabio osam golova. Dogurasmo do 10:10. Zeke i dalje nije bilo u dvorani. Zapravo, bio je tu negdje u svađi s Tironijem. Mic po mic i evo 11:11.
U tom trenutku svađa na relaciji Zeko – Tironi eskalirala je do ruba fizičkog obračuna. Pavo, Tomo i ja skočili smo između njih i spriječili šoru. I dok smo se mi bavili mirotvornom misijom, Jurišić je zgrabio loptu, sjurio se sam do našeg gola, zabio i pobjednički viknuo:
– 12:11! Pobjeda! Janje je naše!
Badava smo protestirali da je gol neregularan. Uzalud tražili pravdu! Jurišić je bio neumoljiv i tako je Zajec završio svoju najgoru tekmu u životu.
– Od naših 11 golova nis dal ni jedan, a zabil sam i dva autogola – prisjeća se, uz smijeh, jedan od najvećih stopera na svijetu svih vremena.
Godinama su nas Tironi, Žile i Jura zezali i provocirali.
– Kad bumo popapali janka kojeg ste zgubili?
Dugo, dugo nismo priznavali poraz. A kad smo, napokon, odlučili da u Draganiću zavrtimo janjca, otišao je put neba Tironi, pa Židak, pa Pavo. Ostali, za sada, samo Zeko, Jura i ja.
Nema revanša.
Ili će ga možda biti.
Na terenima sv. Petra.
Jednog dana.
KAPELŠĆAK (MARTINJE)
Imao sam to zadovoljstvo i tu čast da odigram još jednu, vrlo važnu utakmicu sa Zajecom. Ovaj put je briljirao i spasio nas od bankrota.
Naime, na Old Kapelšćaku u Zagorju, na nogometnom terenu našeg pajdaša Viteza, za Martinje se uvijek igrala tekma.
Predložim tamburašima iz benda Millenium da zaigramo protiv njih:
– Ako vi pobijedite, svaku pjesmu na fešti plaćamo 200 kuna, a ako dobijemo mi, svirate besplatno.
Dečki u prosjeku 20 ljeta odmjerili su nas, u prosjeku 60 i kusur, i odmah pristali. U redovima tamburaša bio je povremeni golman Marsonije, pa jedan aktivni malonogometni ligaški španer.
A za nas oldtajmere tad predsjednik općinskog suda Ivica Pezo i šef hrvatskih policajaca Dražen Vitez. Na sreću, dečki uopće nisu prepoznali Velimira Zajeca koji je odigrao simultanku. Na kraju je završilo 3:0 za nas, točnije za Zeku.
Nije korektno da se hvalim tko je zabio dva gola, a legendarni Pavo jedan. To ću preskočiti.
Zeko je sva tri puta predriblao sve i naprosto primorao Pavu i mene da uvalimo "gajbe". Ma pogađao nas je ko u stolnom nogometu. Tamburaši Mileniuma su šizili i protestirali:
– Ma ko vam je taj ćelavi? Uništio nas je sam. On može igrati za Dinamo.
A taj ćelavi nismo bili ni Pavo ni ja, nego Zeko kojeg dečki nisu prepoznali.
– Da smo znali da je to Zajec, ne bismo se kladili – tugovali su i besplatno svirali na fešti krštenja čuvenog "histriončeka".
E, pa živjeli!
KAKO OTPISATI 5 MILIJUNA DOLARA
S Markom Mlinarićem veže me višedesetljetno prijateljstvo. Družili smo se najviše u Karaki gdje je Mlinka upoznao ljubav svog života, suprugu Mirjanu Majurec.
Jedne večeri smo Kemal Mujičić, Minja i ja svratili kod Pave na "putnu". Dinamovcima je bio slobodan dan pa su ispunili obje "kapelice" uz šank.
Nakon nekoliko gutljaja Minja je priupitala Kemu:
– Tko je od ovih najbolji igrač?
– Mlinka! – uzvrati naš prijatelj i učitelj.
– Izgleda mi simpa. Taj će biti moj – odlučila je Minja.
Ostalo je povijest koja je kulminirala rođenjem sina Ivana, sad vrlo talentiranog novinara.
Malo tko zna da je u Cannesu Mlinki bio rezerva veliki Zinédine Zidane.
– Zizu je tad imao 17 godina i tek je ulazio u prvu momčad. Odmah mi je bilo jasno da je riječ o ekstratalentu. Sjećam se kako je samo bio sretan kad sam mu prepustio da izvodi slobodnjake – prisjeća se Mlinka.
A ni Zizu nije zaboravio Mlinarića.
Kad mu je, u Zagrebu, prišao mladi zagrebački novinar Ivan Mlinarić i zamolio ga za ekskluzivni intervju, Zidane je napustio društvo i posvetio slobodno vrijeme sinu svog prijatelja i suigrača iz Cannesa.
A zašto Mlinka, ponajbolji igrač Jugoslavije, nije baš bio po volji federalnih izbornika?
Tajnu nam je, u hotelu "Crna Gora", nakon utakmice Budućnost – Jugoslavija otkrio izbornik Ivica Osim, dobacujući, pomalo u cugi, Zlatku Vitezu koji je sjedio s mojim društvom za susjednim stolom:
– Onaj tvoj kum nikad neće igrati u reprezentaciji jer je šovinist.
Vitez je pošizio. Jedva smo ga smirili da ne odvali šamarčinu Osimu.
Već sam napomenuo kako sam s Mlinkom dugi niz godina prijatelj. Oduvijek se ponosio što je Hrvat. Nikad, baš nikad, nije mrzio druge. A njegov najveći grijeh bio je repertoar pjesama koje bi otpjevao nakon nekoliko škropeca:
Još Hrvatska ni propala…
Ili:
Oj, hrvatska mati, nemoj tugovati…
Domaći "špicli" su to otkucavali ljudima u nogometnom savezu pa su ga izbornici izbjegavali. Tko zna kako bi to bilo da je slučajno završio u Zvezdi koja ga je uzaludno ganjala. Ovako, kao čovjek koji voli svoju domovinu, nije se naigrao na europskim i svjetskim prvenstvima.
A po mnogima je bio najbolji!
Ali Hrvat!
Na kraju da objasnim njegov najveći promašaj u karijeri.
Po povratku iz Francuske Mlinka je zaigrao u Segesti iz Siska. Tadašnjem prvoligašu. Igrao je čudesno. Kao u najboljim danima. Moj kum Kuže preuzeo je Mainz i poželio da uz Vladu Kasala angažira Mlinku.
– S njim bismo ekspresno ušli u Bundesligu – rekao mi je Joža i dao punomoć da ga nagovorim na transfer u Švabiju.
– Ma nisam ti ja više za igranje vani. Da sam želio, ostao bih u Francuskoj – bio je kratak i konkretan.
I ništa od transfera. Po meni to mu je bio najveći promašaj u bogatoj karijeri.
Nakon Mainza Joža bi ga povukao sa sobom u Japan i konto na računu podebljao bi se za 4-5 milijuna dolara. Mlinka ne žali za tim.
– Ostao sam. Bio uz sina Ivana kad su mu roditelji najpotrebniji. Sve se isplatilo jer je odrastao u kvalitetnog čovjeka, dobrog sina kojim se ponosim, a kažu i vrsnog novinara.
Ma ima Mlinka pravo.
Dolari dođu i prođu.
Djeca ostaju.
Vesele te.
I, na kraju krajeva, produžuju nekakav smisao života.
Daruju ti potomke.
Ma bravo Mlinka!
ovakve novinarske uradke moglo se nekad citati samo u Areni..