Zajedničko tržište i mogućnosti za hrvatske poduzetnike

Jedinstveno unutarnje tržište najznačajnija je komponenta europskih integracija. Temelje jedinstvenog tržišta čine četiri slobode zajamčene Ugovorom o EZ – sloboda kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala. Ulaskom u punopravno članstvo Europske unije Hrvatska će i formalno postati dijelom unutarnjeg tržišta. Za hrvatske će se poduzetnike otvoriti nove mogućnosti plasmana domaćih proizvoda i usluga te izvođenja radova u drugim zemljama članicama, ali će se istovremeno morati suočiti sa snažnom konkurencijom iz tih zemalja.

Značajan segment zajedničkog tržišta je tržište javne nabave. Europsko tržište javne nabave najveće je tržište javne nabave na svijetu s više od 250.000 obveznika (naručitelja). Udio javne nabave u BDP-u EU iznosi oko 19% ili 2.300 milijardi EUR (2009.), od čega se približno jedna petina objavljuje u službenom listu EU (http://ted.europa.eu).

Statistički podaci ukazuju na neočekivano nisku zastupljenost direktne međunarodne razmjene na tržištu javne nabave EU od svega 2 do 3 %. Jednako tako, prema podacima Ministarstva gospodarstva za 2010. godinu, čak 97,7% vrijednosti svih javnih nabava u Hrvatskoj odnosi se na ugovore sklopljene s domaćim ponuditeljima. Ipak, pravi razlozi zbog kojih analiza statističkih podataka ne daje kompletnu sliku o razmjerima međunarodne razmjene na tržištu javne nabave leži u činjenici da postoje različiti kanali sudjelovanja poduzetnika na tržištima javne nabave drugih zemalja članica. Naime, osim direktnog nastupa na tržištu podnošenjem ponuda naručitelju u drugoj državi članici, moguća su još najmanje tri modela: prodaja domaćih proizvoda stranim partnerima koji zatim te proizvode nude u svojim ponudama, prodaja putem podružnice osnovane zemlji sjedišta naručitelja, te udruženje u međunarodne konzorcije (obično kod podnošenja ponuda za velike investicijske projekte).

Pa iako podaci o međunarodnoj razmjeni na europskom tržištu javne nabave na prvi pogled ne djeluju ohrabrujuće za hrvatske poduzetnike, situacija sasvim sigurno nije niti dramatična. Glavni razlog niskog udjela direktnog sudjelovanja poduzetnika iz jedne države članice na nadmetanjima u drugoj državi članici je činjenica da poduzetnicima još uvijek nije jednostavno prikupiti svu dokumentaciju potrebnu za sudjelovanje u postupku javne nabave u drugoj državi članici, a nezanemariv problem predstavlja i jezična barijera. Stoga je Europska komisija pokrenula projekte koji imaju za cilj olakšati pristup poduzetnicima iz jedne države članice nadmetanjima u drugoj državi članici. Tako, primjerice, informacijski sustav eCERTIS omogućuje poduzetnicima iz država članica, kandidatkinja i država Europskog ekonomskog prostora, omogućava dobivanje informacija o dokumentima i certifikatima potrebnim za sudjelovanje na nadmetanjima u tim državama. Europska komisija također je suosnivač pilot projekta prekogranične elektroničke javne nabave PEPPOL (Pan-European Public Procurement Online) koji bi trebao olakšati sudjelovanje poduzetnika u nadmetanjima u drugim državama članicama.

Zbog činjenice da se obveznici javne nabave, za razliku od ostalih potrošača, moraju pridržavati strogih pravila i načela, a osobito zabrane diskriminacije, pristup hrvatskim poduzetnicima tržištu javne nabave mogao bi biti lakši od, recimo, prodaje privatnim subjektima koji za svoj novac mogu kupovati što žele i od koga žele. Ali, s obzirom na to da su postupci javne nabave strogo formalni, potrebno je dobro poznavanje pravila koja se u pojedinoj situaciji primjenjuju. Stoga bi za uspjeh hrvatskih poduzetnika na zajedničkom tržištu javne nabave edukacija iz područja javne nabave trebala biti jedan od prioriteta, kako za osvajanje novih tržišta, tako i za očuvanje trenutnih pozicija u uvjetima snažnije konkurencije.