U ovim globalno turbulentnim vremenima, par hrvatskih veleposlanika po svijetu našlo se pod udarom misteriozne sile. Fenomen zasad prolazi kao da je najnormalnija stvar da veleposlanici postanu mete za odstrel i tako nastave sjediti u državama primateljicama, ne radeći vjerojatno ništa drugo nego čekajući novi napad. Što se zapravo događa? Jesu li izloženi napadu kompjuterskih hakera, ruskih službi, što li? Ne, najneobičnija stvar je u tome da su izloženi verbalnim napadima i pokušajima diskreditacije iz usta - predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, iz institucije koja je potpisala njihovo imenovanje i koja ima ovlasti da ih, zajedno s Vladom, opozove ako smatra da rade nešto loše. Ali, umjesto opoziva, nekoliko hrvatskih veleposlanika, a ponajprije su na meti Joško Paro u Washingtonu i Gordan Markotić u Beogradu, bivaju javno obilježeni i ostavljeni da sjede i (ne) rade normalno svoj posao. Nešto tu ne štima. Kao prvo, grijesi koji su javno stavljeni na njihov teret ne čine se dobro argumentiranima. Veleposlanik u Beogradu navodno je zgriješio jer je od Zagreba pismeno tražio uputu što da radi nakon što je Srbija obljetnicu akcije Oluja službeno proglasila danom žalosti i zatražila od svih institucija, pa i stranih veleposlanstava, da 5. kolovoza spuste zastavu na pola koplja. Ok, tako predstavljeno, uz dramatičan dodatak riječi “zamislite”, to nekome može zazvučati kao grijeh svih grijehova, ali trebali bismo znati kako funkcionira diplomacija. Ne vode veleposlanstva državnu politiku, nego politiku vodi glavni grad, a veleposlanstva traže i dobivaju upute iz glavnog grada. Kad veleposlanik javlja da je u Srbiji proglašen novi dan žalosti, on ispunjava svoju dužnost da informira glavni grad o relevantnim događajima u zemlji u koju je upućen. Kad traži uputu što da radi, to ne znači da mrzi Hrvatsku i potajno simpatizira tzv. SAO Krajinu, nego da shvaća tko je taj koji vodi hrvatsku državnu politiku. Uostalom, prešućuje se da su te godine sva strana veleposlanstva u Beogradu (američko, britansko, francusko, njemačko…) dogovarala i sa svojim glavnim gradovima i u međusobnim konzultacijama što će učiniti po tom konkretnom pitanju. Na kraju, koliko znamo, nijedno od tih veleposlanstava nije spustilo zastavu na pola koplja.
Ali, “zamislite”, hrvatski veleposlanik se usudio pitati, pa se predsjednica “uvjerila da ima veleposlanika koji ne rade u interesu hrvatske države, nego protiv državne politike”. Treba naglasiti da o ovom slučaju, zbog prirode diplomacije, mi kao javnost ne znamo sve detalje koji su se dogodili, nismo vidjeli veleposlanikov upit, ali ono što znamo, što je javno izrečeno, ostavlja dojam da je argumentacija za javnu osudu Markotića vrlo tanka. Ali, opet, ako detalji koje javno ne znamo zaista nalažu da Markotić bude povučen, zašto se Predsjednica ne pobrine da ga se povuče umjesto da tankom argumentacijom napada ne samo njega osobno nego i poziciju hrvatskog veleposlanika u Beogradu? Na tom je pitanju, u preksinoćnjem intervjuu na Novoj TV, s pravom inzistirao “gospodin Bago” (najčešća sintagma čitavog intervjua), ali nije dobio odgovor osim onoga da Predsjednica ne odlučuje sama nego zajedno s Vladom. Da, a u toj Vladi je šef diplomacije prvo bio njezin najbliži suradnik iz kampanje Miro Kovač, a sada i HDZ-ov politički tajnik Davor Ivo Stier, što znači da od Tuđmanova doba nije vladalo ovakvo stranačko suglasje između dviju institucija koje sukreiraju vanjsku politiku. Pa ako u takvim okolnostima Predsjednica ne može donijeti sadržajnu odluku, već iznosi nesadržajne optužbe, što nam to govori? I argumentacija na temelju koje se proziva veleposlanika Joška Para, kojemu se imputira da je uoči neobičnog puta Predsjednice u SAD pobjegao iz Washingtona zbog nekih dokoličarskih razloga, blijedi u svjetlu neslužbene informacije da je on zapravo bio pozvan na konzultacije na Pantovčaku nekoliko dana prije Božića, tj. prije spornog puta. U razgovoru s gospodinom Bagom, predsjednica Grabar-Kitarović detektirala je zajedništvo kao najvažnije izborno obećanje koje je ispunila. Ako je zajedništvo to da Predsjednica javno proziva veleposlanike RH s prilično tankom argumentacijom, ako je zajedništvo to da kaže bi bilo bolje da neki hrvatski državnici prije nje “nikad nisu ušli u Bijelu kuću”, ako je zajedništvo to da kaže da veleposlanika u Washingtonu ne bi ni vodila na svoje sastanke u tom gradu, kako bi tek izgledalo stvarno zajedništvo kojeg ne demantiraju takvi postupci i izjave? Bilo bi to bespridržajno überzajedništvo.