Zakletva nad lijesom ubijenog francuskog profesora Patyja u ime jedne i jedinstvene Europe

Dragi gospodine Germain,

Pustio sam da se malo smiri zbrka nastala oko mene ovih dana prije nego ću se obratiti vama iz dubine svog srca. Upravo mi je dodijeljena prevelika čast kakvu nisam niti tražio, niti zaslužio. Ali, kada sam čuo vijest, odmah nakon svoje majke pomislio sam na vas. Bez vas, bez brižne ruke koju ste pružili malom siromašnom djetetu kakvo sam bio, bez vašeg poučavanja i primjera, ništa se od ovog ne bi dogodilo. Ja ne držim previše do te vrste počasti. Ali ona mi barem pruža priliku da vam kažem što ste za mene bili i još uvijek jeste, i da vas uvjerim da vaš trud, vaš rad i darežljivo srce koje ste u njega uložili još uvijek živi u jednom od vaših malih đaka koji, usprkos godinama, nikada nije prestao biti vaš zahvalan učenik. Grlim vas svim srcem.

Ovo je pismo svom prvom učitelju u danima nakon što je 1957. proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost uputio Albert Camus. Neku večer, u dvorištu pariškog sveučilišta Sorbonne, s govornice podignute između velikih kamenih kipova Victora Hugoa i Louisa Pasteura, to je pismo čitala jedna učenica nad lijesom ubijenog profesora povijesti, zemljopisa i građanske kulture Samuela Patyja. Javnoj komemoraciji prethodila je ceremonija na kojoj je predsjednik Macron ubijenom profesoru, samo u krugu njegove obitelji, posmrtno dodijelio orden Legije časti. I proglasio ga Junakom Republike. Komemoracija je počela unošenjem lijesa prekrivenog zastavom Republike u sveučilišno kameno dvorište.

Vojnici počasne garde tapkali su ceremonijalnim sitnim koracima polako i pažljivo, baš kao da je tog trenutka na njihovim ramenima najveća i najskupocjenija dragocjenost njihove domovine, uz baladu “One” grupe U2, koja govori o jednoj ljubavi, jednoj krvi, jednom životu i sestrama i braći koji ga dijele. Prve riječi izgovorene nad lijesom bile su iz govora što ga je 1886. godine, i to baš 21. listopada, na isti datum kad se Francuska opraštala od profesora Patyja, izgovorio Jean Jaurès, budući politički gigant i vođa francuske ljevice. Svoj prvi parlamentarni govor na samom početku političke karijere Jaurès je posvetio osnovnom obrazovanju, učiteljima i njihovoj presudnoj važnosti za odgoj budućih građana Republike. Jaurèsov tekst, kasnije objavljen kao pismo učiteljima, počinje ovako: “Vi u svojim rukama držite pamet i dušu djece; vi ste odgovorni za domovinu. Djeca koja su vam povjerena neće samo morati pisati i čitati slova, razumijevati znakove na uglovima ulica, zbrajati i množiti. Oni su Francuzi i moraju poznavati Francusku, njezin zemljopis i povijest, njezino tijelo i dušu. Oni će biti građani i moraju znati što je slobodna demokracija, koja im prava prenosi i koje im dužnosti nalaže suverenitet nacije. Naposljetku, bit će ljudi i moraju imati ideju o tome što je to čovjek, moraju znati koji je korijen svake bijede: sebičnost u mnogim oblicima.

Moraju znati koje je načelo naše veličine: ponos sjedinjen s blagošću. Moraju biti sposobni sebi oslikati u najširim potezima ljudsku vrstu koja malo pomalo kroti brutalnosti prirode i instinkta i razlučiti glavne elemente ovog izvanrednog djela zvanog civilizacija. Mi im moramo pokazati veličinu misli; mi ih moramo naučiti da poštuju i obožavaju duh budeći u njima osjećaj beskonačnosti u kojoj je naša radost, i također naša snaga, jer to je ono kroz što ćemo trijumfirati nad zlom, tamom i smrću.” Osim same poruke, onaj koji je odabrao upravo ove Jaurèsove riječi da ih nad lijesom profesora Samuela Patyja čita njegov prijatelj i kolega profesor, imao je za to i jak povijesni razlog. Zlo, tama i smrt privremeno su trijumfirali na pariškim ulicama jednako kao i 31. srpnja 1914., kada je, srušivši posljednju krhku branu predstojećem ratnom ludilu, nacionalistički fanatik pucao i ubio mirotvorca Jaurèsa, kao i 16. listopada 2020. kada je islamistički fanatik odrubio glavu profesoru Patyju. Ubojica je bio osamnaestogodišnjak, izbjegličko dijete iz Čečenije, zaslijepljen fanatizmom izvitoperene religije i raspaljen gnjevom koji se, zasnovan na lažima, na društvenim mrežama prolio po profesoru Patyju nakon što je, u kontekstu predavanja o slobodi izraza, učenicima pokazao karikature proroka Muhameda koje su bile povod za ubilački pohod islamističkih terorista na redakciju časopisa Charlie Hebdo.

Predsjednik Macron je nad lijesom ubijenog profesora govorio “o učitelju koji je pao zato što je odlučio poučavati, koji je ubijen zato što je odlučio svoje učenike učiti kako da postanu građani”.

Govorio je o njegovoj ljubavi prema knjigama i znanju iznad svega. O njegovoj “strasti za znanjem i okusom slobode” koju je prenosio učenicima i svim ljudima oko sebe. “Samuel Paty bio je jedan od onih profesora koji su provodili noći učeći povijest religija kako bi bolje razumjeli svoje učenike i njihova vjerovanja. Bio je jedan od onih poniznih ljudi koji su tisuću puta preispitivali sami sebe (...) pripremajući se za predavanja o slobodi izražavanja i slobodi savjesti. Samuel Paty je ubijen zato što islamisti posežu za našom budućnošću, a znaju da je nikada neće osvojiti kraj tihih junaka kao što je bio on. Samuel Paty je poznavao samo građane. Oni se hrane neznanjem. On je vjerovao u znanje. Oni uzgajaju mržnju prema drugima. Samuel Paty je žrtva fatalne zavjere gluposti, laži i mržnje prema drugima, mržnje prema onom što duboko i egzistencijalno mi jesmo”. Sve je to izgovorio Macron uz zakletvu: “Branit ćemo slobodu o kojoj si ti poučavao, čuvat ćemo sekularizam kao važnu vrijednost... U Francuskoj nikada neće ugasnuti prosvjetiteljsko svjetlo”.

Trebale su ovo prenositi sve državne i javne televizije Europske unije. Ali, Europa smo i svi mi koji vjerujemo u vrijednosti za koje je pala glava profesora Patyja. Zato vam sve ovo i pišem.