Zakon o hrvatskom jeziku mali je korak u izgradnji moderne hrvatske kulture

Za ugodno tople nedjelje ovog kolovoza, uspjeli smo se parkirati u Ravenni vrlo blizu Danteovog groba. Mislio sam da je nešto tako patetično kao pohod grobu tvorca talijanskog jezika s Božanstvenom komedijom dobar prolog za meditativno promišljanje talijanske kulture... I neobičnih veza Dantea i davnašnjeg riječkog iredentizma, uobličenog u liku političara i književnika Riccarda Gigantea. U razigranoj verziji riječkog, austro-ugarskog karnevala poznatog i kao Dante Gigante! Od Rijeke su ionako ostala samo ozbiljna sjećanja i neozbiljan karneval.

Dante počiva u grobnici odmah do bazilike sv. Franje. Sepolcro di Dante nacionalni je neoklasicistički spomenik sagrađen nad grobnicom, okružen prostorom tišine male pješačke zone prepune kulturnih institucija – tzv. Zona dantesca.

Došli smo iz Rijeke, koja je u vrijeme Austro-Ugarske bila na glasu kao najtalijanskiji grad izvan Italije. Cinično, ali ne daleko od istine, Fijuma je bila mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski, a gradonačelnik njemački. Među 24 utemeljitelja Mlade Rijeke (La Giovine Fiume), najmilitantnije protalijanske organizacije u Rijeci, nastale 1905., bili su: Gino Širola (gradonačelnik Rijeke 1943.-1945.), Antonio Blečić, Oscare Frlan, Slovenac Armando Hodnik (kasnije glavni urednik fašističkog dnevnika La Vedetta d’Italia), Giovanni Juričić, Nicolo Marčelja, Miro Mitrović, Venceslao Peričić, Mario Petrić, Mario Srdoč, Francesco Pilepić, Antonio Lenac – Hrvati talijanske kulture. Kao što bi Riječanin Susmel u to doba rekao: Jezik je bio naša domovina... a Italija naša religija!

POVEZANI ČLANCI:

Zanesen talijanskom kulturom, Riccardo Gigante bio je jedan od osnivača La Giovine Fiume 1905., a potom i predsjednik tog iredentističkog udruženja od 1908. do 1911. godine. Prvi veliki istup udruženja bilo je hodočašće preko Jadrana – na Danteov grob u Ravennu 13. rujna 1908. godine. Potom su u parku stare vile Ciotta na Mlaki podigli 1910., povodom petogodišnjice utemeljenja, veliki spomenik Danteu, koji je izveo Giovanni Marussig (Ivan Marušić).

Antun Gustav Matoš precizno je opisao duhovnu klimu u gradu u eseju Oko Rijeke, tiskanom s nadnevkom 11. studenog 1909.

“I evo nas na Rijeci. Treba doći u taj nesrećni, oteti nam grad i osjetiti, da je Hrvat i Hrvatska danas jedno poniženje i sramota! Tri četvrtine kapitala je na Rijeci u hrvatskim rukama, sav puk je hrvatski, i to najvrijedniji, najradiniji, najinteligentniji puk hrvatski, i mi tu ipak nemamo ni onoliko autonomije, koliko srpska crkvena općina, nemajući pravo podići ni hrvatsku osnovnu školu! U gradskom zastupstvu ima samo Hrvata odroda i renegata kao Osojnak, Modrić, Kopajtić i slični izdajice... Bez obilježja nacionalnog, vrijeđa Rijeka isto toliko oskudicom intelektualnog momenta u svom općem dojmu!”

Kako je društvo La Giovinne Fiume poduzelo 1911. novo hodočašće na Danteov grob – kao otvoreni iskaz težnje Italiji! – mađarski guverner zabranio je Mladu Rijeku početkom 1912. godine. Ubrzo je bio uklonjen i spomenik velikom talijanskom pjesniku.

I dok sjedim na Narodnom trgu (Piazza del popolo) u Ravenni, znam da nam hrvatski jezik mora biti domovina, a Hrvatska religija. Zakon o hrvatskom jeziku nužan je kao odvajanje od onih Hrvata koji imaju druge domovine, druge glavne gradove i druge religije. Taj zakon tek je mali korak u izgradnji moderne hrvatske kulture – čvrsto ukorijenjene u tradiciji.