“...Mama je uzela školsku torbu, bacila je na mene pa me počela udarati i šutati nogama svom snagom. Vukla me po podu, strašno me je boljelo, dok me nije stisnula u kut i tamo me gazila i psovala. Teta, ja to više ne mogu trpjeti, molim vas, dajte me tati!...”, pisala je lani dječjoj pravobraniteljici 13-godišnjakinja koju majka i očuh godinama, unutar zidova obiteljske kuće na Matuljima, psihički i fizički zlostavljaju.
Zid šutnje
Sa slučajem djevojčice, odlične učenice sedmog razreda i uspješne sportašice, socijalni radnici, psiholozi, policija i dječja pravobraniteljica Mila Jelavić upoznati su već nekoliko godina. Nikica Dubravac, otac zlostavljane osnovnoškolke, očajan je – smatra da se bitka za skrbništvo nad kćeri pretvara u borbu s vjetrenjačama.
– Moja kći od 10. godine pije gastal, ima kvrgav nos zbog majčinih udaraca, izgrizene nokte, a noću bježi od kuće k meni – zar to nije dovoljan razlog da mi se povjeri njezin odgoj!? Godinama sam upozoravao Centar i opatijski Općinski sud o neprimjerenu ponašanju moje bivše supruge, pokrenuo parnicu, no smatram da ona utječe na sve stručne osobe upletene u priču i koristi se povlaštenim položajem majke. Jer, dosad nitko ništa nije poduzeo, zlostavljanje se zataškava, a sve se prikazuje kao djetetova neutemeljena želja da živi s ocem.
Nema pomaka u procesu
Dubravčevu borbu za skrbništvo koči i status ratnoga vojnog invalida, zbog čega mu se, smatra, pokušava pripisati PTSP, a u Centar svako-toliko odlazi “ispunjavati testove i slagati puzzle” ne bi li se utvrdilo da je sposoban brinuti se o djetetu. Djelatnici Centra prije nekoliko su mjeseci odlučili da je “želja djevojčice u skladu s njezinim interesima”, a što to znači, objasnio je ravnatelj opatijskog CZSS-a Ivan Pocrnić.
– Situacija je ozbiljna i složena; dijete je izrazilo želju da ode k ocu, no Obiteljski zakon regulira proces i, tek kad završi sudsko vještačenje, znat ćemo više – prokomentirao je Pocrnić. Majka djevojčice nije se odazvala nizu naših poziva, a djevojčica i dalje živi u velikom strahu.