Od one tri slatke riječi "ja te volim" kod nas su više prisutnije tri gorke riječi "ne dam ostavku". Baš u trenutku kad sam završavao tekst o ostavkama, iz redakcije su mi javili da je ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac ponudila ostavku. Iako mnogi prije, a zasigurno i poslije nje, nisu niti neće pomišljati na ostavku, njena nevažeća vozačka dozvola od 9. lipnja 2016. zasigurno je dovoljan razlog da se ponudi ostavka u trenutku kad svi grlato pričaju o pojačavanju pritiska i strožim kaznama za vozače u prekršajima. Kako "nas", tako i "njih". Suprotan stav bilo bi teško obraniti, iako ostaje pitanje kako je moguć takav gaf da netko gotovo dvije i pol godine ne produlji valjanost jednog od osnovnih dokumenta?
Žalac je dva dana nakon nesreće barem pokazala da ostavka nije "amoralan" čin slabosti i gluposti kakvim se pogrešno smatra, pa ako pod pritiskom javnosti usmjerenim na otkrivanje detalja oko naleta automobila na djevojčicu nešto naučimo, možda se neke stvari kod nas i promijene. Jer, ostavka kod nas i dalje ostaje glavni "žalac" kojim si priznao da si bio u krivu, da si "popušio" i pogriješio, a to nitko ne voli. Pa ni ministrica gospodarstva Martina Dalić, jedina koja je u zadnje vrijeme dala ostavku i žrtvovala se na prisilnom oltaru ostavki, ali ne svojevoljno. Kao ni ministar branitelja Mijo Crnoja ili Mirela Holy koja je pala zbog daleko blažih radnji kad je kao ministrica zaštite okoliša tražila e-mailom predsjednika Uprave HŽ-a da ne otpusti tajnicu nego joj da drugo radno mjesto.
Ne voli to ni SDP koji je podržavao Bandića kad je automobilom ludovao po Sljemenu, ni (tadašnji) HNS čiji je Radimir Čačić skrivio automobilsku nesreću s dvoje poginulih u Mađarskoj, a pogotovo ne HDZ čije se ostavke najviše traže jer su najduže na vlasti. Tomislav Karamarko otpao je zbog optužbi o sukobu interesa u trakavici INA-MOL, ali poslije njega mnogi koji su bili u sličnim situacijama i s MOL-om i s Agrokorom nisu ni približno podnijeli slične konsekvencije.
Tuđa ostavka uvijek je draža od vlastite, pa se u tom kolopletu ostavki koje nitko ne želi dati dok je na vlasti – a kasnije ne može a nije ni bitno – najbolje ocrtava ono za što ljudi kod nas kolokvijalno kažu "svi su oni isti". Što se tiče ostavki, zasigurno jesu.
Ostavka, bilo kakva, od nogometa do politike, kod nas je u strukturama moći prije svega shvaćena kao znak nemoći, slabosti, nesnalaženja i popuštanja protivniku, bila to javnost, mediji ili politički protivnici.
Upravo je "ostavka" i ono što se s ostavkama povezuje ključna riječ koja način rada naših političara razdvaja i razlikuje od onoga u zapadnom svijetu na koji se često pozivamo. Dok je vani normalno da ministar da ostavku i za puno blaže stvari – sjetimo se švedske ministrice kulture koja je ostavku dala zbog 0.2 promila alkohola u krvi ili drugih zbog kupnje pelena na suprugovu kreditnu karticu, kupnje čokoladica toblerone, britanskog ministra za imigraciju Marka Harpera koji je dao ostavku kad je otkriveno da njegova kućna pomoćnica nema dozvolu za boravak i rad u Velikoj Britaniji – kod nas je sasvim obrnuto.
Kod nas je normalno zgrtati i zadržati, a ne "ostavljati", pogotovo ne svoj mandat. Pa nisi lud, tu si da braniš boje dresa stranačke momčadi za koju igraš, a ne da daješ ostavke. Ili, još bolje, skreneš priču pa tražiš ostavke "svojih" radnika. Ministrica Murganić, kao najslabija karika Plenkovićeve Vlade, zasluženo je na meti tražitelja ostavki pa je radi pranja grijeha prebacila svoju nesposobnost na podjednako nesposobnu zadarsku šeficu Centra socijalne skrbi koja, naravno, također ne želi dati ostavku, bez obzira na to koliko djece pobacali s balkona.
Ministrica Blaženka Divjak iz kvote HNS-a koji se šminka razblaženom inačicom nekadašnje kurikularne reforme Borisa Jokića, pritišće zadarskog ravnatelja škole gdje se djeca iz hobija međusobno žigošu upaljačima za vrijeme nastave, ali, vidi vraga, ni on nikako da dâ ostavku. Zašto i bi? Ako gledamo uzvodno po "zapovjednoj" odgovornosti, lokalni maheri svjesni su da slijede pravila koja su ucrtali upravo njihovi nadređeni.
Ostavka zapravo ne bi trebala biti stvar morala kako se to kod nas moralno voli kazati, pomalo nemjerljive kategorije, nego prije svega ovozemaljski znak da si nešto pogrešno odradio, da si svjestan da živiš i radiš u stvarnom svijetu, a ne u političkom "reality showu" koji često nema mnogo veze sa stvarnošću.
No, kako mi često ne živimo u stvarnom, nego u lokalnom svijetu u kojem vladaju lokalna pravila – pa nam i austrijski biskupi zabranom mise na Bleiburgu trebaju "crtati" da pogrešno gledamo na neke stvari – naš mali svijet i dalje će ostati samo naš i – bez ostavki. I, naravno, svi će i dalje biti protiv "nas", pa i koruški biskup.
Ima jedan problem u ovom tekstu. Ministrica nije dala ostavku, ona nu je ponudila (naravno da ostavka neće biti prihvaćena). Velika je to razlika!