Zalaganje za razvoj ljudskih prava - građanskih i političkih

Posljednjih 60 godina, referentna organizacija u Europi za pitanje zaštite temeljnih prava i sloboda je Vijeće Europe (VE). Putem svojih brojnih nadzornih mehanizama, ono nadgleda stanje demokracije, ljudskih prava i vladavine prava u europskim državama, i to kroz tematska izvješća Parlamentarne skupštine koja odražavaju presjek situacije po državama (i na temelju kojih Skupština izglasava Preporuke ili Rezolucije), zatim kroz rad Odbora ministara koji razmatra razinu primjene pojedinih pravnih instrumenata vezanih uz socijalna i manjinska prava, borbe protiv rasizma i diskriminacije i sl. te kroz djelovanje Povjerenika za ljudska prava koji na temelju posjeta europskim zemljama izrađuje ciklička izvješća o aktualnom stanju ljudskih prava.

Jedan od najvećih doprinosa VE je postojanje Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu koji nadgleda usklađenost zemalja s Europskom konvencijom za ljudska prava (usvojenom još 1950. godine) i u toj ulozi funkcionira kao najviša europska sudska instanca za ljudska (građanska i politička) prava. Upravo tom Sudu Europljani, nakon što iscrpe sve domaće sudove, mogu podnijeti žalbu ukoliko smatraju da je bilo koja od 47 država stranaka Konvencije (koje su sve redom i članice VE) povrijedila neko od njihovih  temeljnih ljudskih prava zajamčenih Konvencijom (presude Suda dostupne su na internetskim stranicama Suda http://www.echr.coe.int/echr/en/hudoc/).

U posljednjih je nekoliko godina i EU sa svoje strane odlučila - osim što sustavno deklarativno podržava poštivanje ljudskih prava - poduzeti korake da to pitanje na što konkretniji način integrira u svoj sustav gospodarsko-političke integracije (s kojom se prvenstveno i poistovjećuje) i u svoj rad. Naime, iako ima svoj Sud pravde EU-a u Luksemburgu, taj je Sud nadležan isključivo u pitanjima koja su u Unijinoj ovlasti (npr. u predmetima u kojima neka europska institucija ili država tuži drugu za kršenje načela tržišnog natjecanja ili u slučajevima kršenja prava na slobodno kretanje – više o tome na http://curia.europa.eu/). EU je, stoga, nastojeći "usidriti" ljudska prava u vlastiti sustav, usvojila 2000. godine Povelju Europske unije o temeljnim pravima koja navodi niz građanskih, političkih, ekonomskih i socijalnih prava europskih državljana, i koja je 2007. osnovala  Agenciju EU-a za temeljna prava (sa sjedištem u Beču) koja prati primjenu tih prava na terenu.

Sljedeći iskorak u razvoju ljudskih prava u Europi omogućen je stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora (sa strane EU-a) i Protokola 14 uz Konvenciju o ljudskim pravima (sa strane VE), čime je pružen pravni temelj koji zahtijeva da EU kao jedinstvena cjelina (a ne samo kao skup europskih država) pristupi Konvenciji. Zasad, naime, budući da još nije njezina stranka (iako je potpisnica nekih drugih konvencija VE, npr. o zaštiti prirodnih staništa, o borbi protiv financiranja terorizma), u pogledu zaštite ljudskih prava, EU s čitavom svojom pravnom stečevinom i europskim institucijama nije izravno podvrgnuta nadzoru strasburškog Suda. Podvrgnuta mu je tek posredno – sve članice Unije ujedno su i stranke “strasburške” Konvencije, pa su prilikom izvršavanja svojih obveza članstva u Uniji i primjene europskog zakonodavstva obvezne poštivati ljudska prava.

No, pristupanjem EU-a Konvenciji, pojedinac koji, primjerice, smatra da je određena europska institucija usvajanjem pojedinog europskog zakona, prekršila neko od njegovih ljudskih prava zajamčenih Konvencijom, mogao bi protiv nje podnijeti tužbu u Strasbourgu.

Tim bi se činom sustav zaštite ljudskih prava u Europi konsolidirao, a time i ojačala opća pravna sigurnost na europskom kontinentu.