Poštovani prvi potpredsjedniče Vlade RH, dragi Tomo,
prije svega čestitam ti na izboru na važni, časni, izazovni i, iznad svega, odgovorni položaj potpredsjednika VRH-a, uz iskrenu želju i ufanje da će Vlada na čelu koje je gospodin Tihomir Tim Orešković biti uspješnija od prethodne i, dao Bog, svih prethodnih vlada. Čestitam ti i na uspješnom okončanju iscrpljujućih pregovora o stvaranju zasad mršave saborske većine, a time i stjecanju prava na formiranje vlade; još i više na izboru najprije mandatara, a sada njezina predsjednika g. Oreškovića koji je prvim saborskim istupima i ponašanjem – uvodnim i završnim izlaganjem, strpljenjem, pažljivim slušanjem trinaestosatne rasprave, koncentracijom i općim govorom tijela – prošao moj osobni test VJERODOSTOJNOSTI, ali i, što je znatno važnije, test vjerodostojnosti velike većine hrvatskih građana u zemlji i svijetu, pa su prve ankete pokazale da su mu polazne stope odobravanja preko 60%.
Mislim da je izbor nekih ministara obećavajući, primjerice ministra financija Zdravka Marića koji mi je prije deset godina pomogao u velikom istraživanju svojevrsnog završnog računa državne sanacije (koštala je 11 milijardi eura), a zatim prodaje u bescjenje hrvatskih banaka (inkasirali smo oko 1,2 milijarde eura), na čemu sam mu se zahvalio u knjizi „Let iznad kukavičjeg gnijezda“. On je bio i moj osobni favorit.
Ufam se i da je izbor ostalih ministrica i ministara bio jednako uspješan. U tom pogledu drago mi je što si stao iza novog ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića u trenutku kad su ga javno, kao vragovi grešne duše, spopali samozvani antifašisti, a zapravo uspješni „sisavci“ državnog proračuna u doba kad su tim ministarstvom haračili posesivni „vječni titoisti“ koji bi sebe rado vidjeli kao vječne gospodare političkih pojmova i istina. Tema antifašizma, te „prazne lađe“ i „pukog političkog plesa“, kako ga naziva engleski povjesničar Norman Davis, dokazujući kako je autor samog pojma po dobru i zlu glasoviti sovjetski i gruzijski crveni revolucionar i masovni zlikovac Josif Visarionovič Staljin, previše je složena da bi se o njoj moglo voditi raspravu na način kako su to pokušali pred Saborom činiti poznati „crveni rajnglari“, vječni štovatelji KULTA Josipa Broza Tita.
Lov na istinu
Nakon spomenutih čestitki, red je da iznesem i stvarni povod ovom otvorenom pismu. Pronašao sam ga u tvom Imotskom slovu (nazvat ću ga tako) koje je razlog moje velike državotvorne i razvojne zebnje, pa bi mi bilo drago da dobijem tvoj JAVNI odgovor na ovo pismeno, kako bi meni i javnosti objasnio da ne samo razumiješ što je DRŽAVNIŠTVO, već i da pokažeš kako imaš DRŽAVNIČKI POTENCIJAL.
U malom, poviješću „pritrujenom“, ali i političkom, poduzetničkom i kulturnom poviješću prebogatom Imotskom, rekao si: „Ima indicija da smo pokradeni u izbornoj noći za 5-6 mandata. Ispitat ćemo to. Na sve su bili spremni da se ne vratimo na vlast.“
Iz tvoga, očito i nažalost iskrenoga, uvjerenja da su svi „ONI“, tj. vođe, pa i glasači koalicije Hrvatska raste izvršili veliku izbornu krađu i da su na sve spremni „boljševici“, logički su izišli zaključci. Založio si se za zasad fantomsku lustraciju i podržao ideju izrade „registra izdajnika“. Sve to proglasio si – lovom na istinu. Rekao si: „To nije lov na ljude, već lov na istinu.“
Poštovani potpredsjedniče Vlade RH, dragi Tomo,
kao prvi osobni (!) savjetnik predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, ali i kao politička zvijer koja nema mara, ni dara, za stranke i stranačke bitke, moram ti kazati da tvoje Imotsko slovo – koje sam, nasuprot njegovom znamenitom pokliču „Imamo Hrvatsku!“, doživio kao tipičnu svakidašnju jadikovku (nadam se da će mi Tim oprostiti zbog profanacije njegove poezije) hrvatskih stranačkih poglavica „Imamo indicije!“ – odvlači fokus Vlade RH i njezinih javnih politika od ključnih nacionalnih problema i mogućnosti prema jalovim svjetonazorskim ratovima od kojih nema ni proje, ni pogače.
Potpredsjednik Vlade RH nije ili ne bi trebao biti stranački prvak i političar, već državnik, a ti to u Imotskom nisi, nažalost, bio. Kako sam i sam sudjelovao u nekoliko predsjedničkih i saborskih izbornih utrka, mogu shvatiti da ti posljednjih mjeseci nije ni najmanje bilo lako i da si kao ratni veteran bio povrijeđen i ogorčen višegodišnjim političkim i medijskim napadima na branitelje kao lijenčine, obiteljske teroriste, ratne profitere i „svekoliku ološ“ (tako je Staljin nazivao svoje zlosretne žrtve), ali – državništvo naprosto obvezuje.
Lako je zamisliti da dobar dio hrvatskih političara ne zna što uopće znači izraz „plemstvo (plemenitaštvo) obvezuje“. Ti to kao povjesničar sigurno znaš. Taj izvorno francuski izraz (noblesse oblige) ukazivao je na rašireno mišljenje europske aristokracije kako njeni naslijeđeni ili stečeni plemenitaški položaji sa sobom donose i nose stanoviti uznositi ćudoredni i građanski način ponašanja, ali, prije svega, ODGOVORNOST: za izgovorenu riječ, postupak, gestu, odluku itd. Nije samo plemenitaški položaj pojedinca obvezivao na ćudoređe i plemenite postupke i ponašanja. Mlađi su poštivali starije, muškarci žene, liječnici pacijente, pisci i novinari čitatelje, građani državu i domovinu. Svi su zajedno poštivali Svevišnjega.
Državništvo obvezuje
Briga za dobar obiteljski glas koji se ostavlja djeci i unučadi u nasljeđe, strah (od Boga, suda, tamnice, obitelji) i stid bili su temeljni jamci maksime „plemenitaštvo obvezuje“.
Dobar osobni i obiteljski glas ili čast bili su koliko do jučer važniji od samoga života. Povreda časti bila je razlog za izazivanje na megdan ili dvoboj svakoga onog tko ih se usudio javno dovesti u pitanje. Kao što je nekad plemenitaštvo obvezivalo, tako bi danas trebalo obvezivati – državništvo.
Biti državnik, a to u hrvatskom kontekstu znači biti predsjednik Republike, Sabora, Vlade, ministrica vanjskih i europskih poslova ili državni dužnosnik koji zastupa i predstavlja vlastiti narod i državu (a to su i svi veleposlanici i ini poklisari), to bi trebalo značiti usvajanje svijesti o državničkom poslanju koje obvezuje.
Neosporno je da je naš narod, a posebice njegove političke/stranačke kreme, postupno i duboko svjetonazorski i ideologijski podijeljen. Iako se takve podjele javljaju posljednjih godina i mjeseci i u drugim zemljama EU, trebalo bi uložiti racionalan napor da se te podjele ne produbljuju, ako se u kratkom razdoblju ne mogu smanjiti i prevladati. Veliku i pozitivnu ulogu u smirivanju tenzija već godinu dana ima i uspješno ispunjava predsjednica Republike gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, a sličnu ulogu očigledno želi imati i g. Tihomir Tim Orešković.
Ova je 2016. za nas Hrvate najmanje loša godina u dugom nizu godina koje slijede: na naplatu stiže manje od milijardu eura, a od 2017. do 2024. stizat će nam svake godine oko tri milijarde eura. U ovoj godini pozicija, ako ne i opozicija (njom se ovdje ne bavim) trebala bi na godinu dana zamrznuti svjetonazorske teme i dileme koje, dakako, nisu nevažne.
Završit ću pomalo patetično.
Dragi Tomo, moja najmlađa unuka Luna kojoj u nedjelju putujem na „babinje“ u Washington, približno je stara (nekoliko mjeseci) kao i tvoja predivna Katarina – Kata. Shvaćanje naizgled bizarne maksime da DRŽAVNIŠTVO OBVEZUJE njima neće trebati tumačiti, ali nama treba.
Od srca svako dobro
Slaven
Dojahao na konju, predao pismo i otišao u legendu!