Ima neke poetske pravde prema Hrvatskom košarkaškom savezu u imenovanju 50-godišnjeg Velimira Perasovića za hrvatskog izbornika. Barem dvaput je zaobiđen kada se biralo šefa hrvatskog "združenog stožera košarkaških snaga", a na koncu je došao na to mjesto kada je najslađe. Kada ga i uz najbolju volju više nisu mogli zaobići tražeći u njemu neku vrstu spasitelja reprezentacije.
Peras će imati tu čast, ali i nimalo laku obvezu, da dirigira igrom hrvatske reprezentacije na prvenstvu koje se igra u Hrvatskoj, pred domaćom publikom, što je bio nedosanjani san mnogih vrsnih košarkaša i trenera. Takvo što posljednji je doživio baš Perasovićev igrački naraštaj prigodom Eurobasketa održanog 1989. također u Zagrebu na kojem njega nije bilo, ali je zato bio u sastavu selekcije bivše SFRJ koja je protutnjala sljedećim Eurobasketom (1991.) i Svjetskim prvenstvom (1990.). Koliko je slatko igrati s vjetrom u leđa, blizu vlastita doma, najbolje se vidjelo na Eurobasketu u Sloveniji, prije dvije godine. Naši sjeverni susjedi imali su tada nevjerojatnu podršku, no na tribinama nisu izostali niti Hrvati pa se u mnogim utakmicama, osim u onoj protiv Slovenije, činilo da je Hrvatska domaćin prvenstva.
Bez obzira na to što ovaj posao radi za džeparac u odnosu na ugovor koji ga čeka od rujna kada mu kreće profesionalni ugovor u njegovu najdražem španjolskom klubu Saski Baskonia, Perasović vidljivo uživa u izborničkoj ulozi. Doduše, ponekad je i odveć nervozan, no tu već zalazimo u ljudsku prirodu, a to se teško mijenja.
Da bi se osjećao što komfornije, izbornik je sam birao suradnike, ili barem glavninu njih, što je bio njegov uvjet kod preuzimanja dužnosti koju mu je ponudio bivši predsjednik HKS-a Danko Radić. Isti onaj Radić koji je u svom intimnom društvu govorio da nikad nitko iz generacije '92 neće prismrditi reprezentaciji i to samo zato što su se oni usudili javno usprotiviti njegovu autokratskom vođenju hrvatske košarke.
Tako je Peras za timskog menadžera postavio osobnog prijatelja Marina Mrduljaša, inače vrsnog radijskog novinara i košarkaškog zaluđenika, a za drugog pomoćnog trenera bivšeg suigrača i karakternog čovjeka Aramisa Naglića. I ostali najbliži suradnici su ljudi s kojima je već radio (dr. Martinac, fizioterapeut Šižgorić, kondicijski trener Krtalić) i koji znaju da njegov "kratak fitilj" i neka eksplozija ljutnje ne znače da ima loše namjere.
Vrlo brzo naš izbornik zažali zbog neke svoje reakcije, što nam je priznao i nakon onog manjeg incidenta s Lukom Žorićem, za vrijeme pripremne utakmice s Bosnom i Hercegovinom u Lučkom. Zbog nekog Žorićeva negodovanja Peras se na njega izderao kao da je prvoškolac, naljutio se ozbiljno u tom trenutku i sam Žora, no već nakon utakmice Peras je novinarima priznao da nekad ima prenagljene reakcije, ali ništa u zloj namjeri. Srećom, i Žorić je to na vrijeme shvatio pa se ta bura stišala u korist dodatnog snaženja dobre "kemije" u sastavu. Štoviše, od tada je Žorić možda i Perasovićev najstandardniji izabranik i nije bilo pripremne utakmice da u njoj nije nešto dao što je izbornika moglo zadovoljiti.
S obzirom na to da je i sam bio vrhunski igrač sa svim pripadajućim mušicama, Perasović se, kada je režim života u pitanju, prema svojim izabranicima ne ponaša vojnički. Štoviše, ne igra se niti policajca pa nema mrežu "privatnih agenata" koji će pratiti igrače u njihovu slobodnu vremenu odnosno krše li dogovor oko discipline života u reprezentaciji.
Kad ga već ne zanima kada je koji igrač otišao na počinak i s kim je proveo slobodnu večer, itekako ga zanima koliko će taj isti sutradan dati od sebe na treningu. Jer on računa na profesionalnost igrača od kojih neki za sobom imaju vrlo zapažene karijere.
Intenzitet i disciplina rada ono su na čemu on inzistira i tu je nepopustljiv. Na treningu neće dopustiti nikakvu zafrkanciju protiv koje pak nema ništa protiv u onim neradnim trenucima dana. Štoviše, i on se voli našaliti čega bude kada zasjedne s članovima svog stožera.
Osim neprikosnovenom voljom tadašnjeg poglavara hrvatske košarke Danka Radića, Perasović je za izbornika određen i konsenzusom domaće sportske javnosti. S obzirom na to da su se na tom mjestu već izredali svi naši iskusni internacionalci (Petrović, Spahija, Repeša) svima je bilo logično da priliku konačno dobije trener koji se sve više nameće u europskoj klupskoj košarci. A Peras je prošle godine s Valencijom osvojio Eurokup, a potom i zaprijetio moćnicima Realu i Barceloni pa je na dobru trenersku glasu.
Hvala Valenciji zbog otkaza
Ostaje nejasno zašto mu taj isti klub nije produljio ugovor kada u sljedećoj sezoni nije napravio neki veći kiks. Doduše, čelnicima Valencije Hrvatska na tom potezu samo može zahvaliti jer s novim ugovorom Perasović ne bi mogao preuzeti našu reprezentaciju. Naime, pravilnik Lige Endesa, poznatije kao ACB liga, zacijelo najjače nacionalne lige u Europi, zabranjuje tamošnjim klupskim trenerima angažman u reprezentacijama.
Nakon svega, najbolja priča bila bi kada bi baš Peras bio taj koji bi odveo Hrvatsku do medalje. Jer, upravo on je jedan od kovača one posljednje, prije 20 godina, ali tada kao igrač. I on je tada bio jedan od onih koji su sišli s postolja svojom voljom i nakon čega se niti jedan Hrvat na to isto postolje više nije popeo. Perasu je to bila peta reprezentativna medalja jer se može podičiti naslovom svjetskog i europskog prvaka, ali i olimpijskim srebrom i dvjema europskim broncama.
Nosi teret očekivanja nacije
Ovaj Stobrečanin bio je igrač po trenerskom guštu. Vrijedan, ozbiljan, poslušan. Premda je uvijek bio gladan koševa, prihvatio je i filozofiju Bože Maljkovića koji je od njega tražio da se za svoju minutažu izbori obranom. Bio je izraziti fajter koji ne bira sredstva, ali i profinjeni šuter koji je u karijeri čak četiri puta bio najbolji strijelac već spominjane ACB lige pa tamo i danas ima status igračke legende.
Za status trenerske legende treba mu jedan veliki rezultatski podvig, a hoće li to moći ostvariti s hrvatskom reprezentacijom, teško je predviđati. Uostalom, njemu je rad s reprezentacijom novost, tu važe ponešto drugačija pravila tempiranja forme i "kuhanja" dobrog ugođaja, nego što je to u klubu pa će njegova uspješnost ovisiti i o njegovoj prilagodljivosti. I o tome kako će njegova pleća podnijeti velika, nikad presahla, nadanja jedne košarkaški napaćene nacije.
Gledano pojedinačno, svi nam govore da igrače potrebno za takvo što imamo, no važno je i imati složnu družinu voljnu da u svaku utakmicu ulaze kao u bitku. Dobrog trenera imamo i sve što nam je još potrebno jest malo više uigranosti i malo sportske sreće. A ona nam, osim na Eurobasketu u Sloveniji, počesto nije bila sklona. No, tko zna, možda je upravo Dalmatinac Perasović taj izbornik s tom dozom "fortune" potrebne za velike domete.
>>Uz šou Stipčevića, Hrvatska i Španjolska jedine nepobijeđene ovog ljeta
Zašto nema grba na dresu?