'Ne postoji čudo koje će nas spasiti'

Mladen Vedriš, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i bivši ministar, a konstantno zagovornik reformi, za Večernji list poziva na zaokret Hrvatske jer za odgađanja i status quo, kako kaže, više nemamo vremena...

Podne i pet je za Hrvatsku jer jurimo prema 300 milijardi kuna javnog duga, a ne možemo spustiti deficit proračuna ispod 5 posto BDP-a. Kako zaustaviti taj negativni trend?

Da bi uspjela izaći iz krize, Hrvatska mora stvoriti konzistentan program, a onda ga bez oklijevanja uz angažman stručnih ljudi mora i provesti. Reforme se javnosti moraju dobro objasniti kako bi se znao njihov smisao, neophodnost poteza te koristi koje će se njihovom provedbom ostvariti. Odgađanje suočavanja s realnošću probleme ukamaćuje. Ako su četiri gume na autu potrošene, a promijenite samo dvije, one koje su ostale za vožnju su opasne i stalno će vas vraćati u zonu rizika. Status quo ili kupovanje vremena iz bilo kakvih političkih razloga je neodrživo. Moramo se mijenjati, na inteligentan, stručan i organiziran način. Alternative nema uopće, a vremena je – sve manje.

Dio ekonomista zagovara tezu da treba reprogramirati što veći dio javnog duga na stranom i domaćem tržištu jer su kamate niske, a čak i Vlada najavljuje slično rješenje. Hoće li nas to spasiti?

Na ukupni dug od gotovo 300 mlrd. kuna smanjenje kamate od jedan do dva postotna poena znači nekoliko milijardi kuna manje troškova godišnje, ali o vjerovnicima ovisi u kojim je financijskim iznosima to i provedivo. Zemlje poput Portugala i Španjolske plaćaju kamate od 1,5 do 2,5 posto zato što su preokrenule negativne gospodarske trendove. Grčka, koja nije provela reforme, kroz izlog zatvorene zgrade može samo promatrati kako drugim državama u EU financijske okolnosti postaju bolje. Nema samo jednog snažnog ili čudesnog poteza koji će preko noći promijeniti situaciju. U Hrvatskoj će se morati napraviti zaokret, a on se sastoji od desetine, pa i stotine organizacijskih, institucionalnih i kadrovskih promjena.

Ne provedemo li reforme, brzo bismo se vratili na iste probleme. Koja su područja akutna?

Da bi se uopće došlo do područja ekonomije, mora se vidjeti koliko su zakoni konzistentni i provedivi, zašto su često kontradiktorni, koliko se kasni s donošenjem pojedinih provedbenih akata te koliko je dio pravne regulative rigidan i antipoduzetnički. Dok se ne napravi takva trijaža, teško je, pa i nepravedno stavljati javnoj upravi na leđa svu odgovornost za efikasnost provođenja tih i takvih zakona. Uprava mora i može biti bolje educirana, poglavito imajući u vidu čitav niz novih propisa Europske unije. Županije mogu i moraju postati regionalni centri razvoja; veći je problem više od 400 usitnjenih teritorijalnih i administrativnih jedinica koje nemaju dovoljno ni kadrovskog ni financijskog potencijala. Tu je i pitanje dužine trajanja sporova u okviru pravosuđa; tek tada na red dolazi – makroekonomija. Monetarna politika mora biti usklađena s onom fiskalnom te tako podupirati bitne razvojne ciljeve u državi. Ne može se i ne smije bježati od nužnosti da se realno procijeni fiskalni kapacitet nacionalne ekonomije, a tada i stupanj poreznog (pre)opterećenja. Ako na kamion nosivosti pet tona natovarite sedam tona, jedno će vrijeme, istina teško, voziti, ali u nekom najmanje poželjnom trenutku osovina će puknuti...

Je li stotinjak općina dovoljno i kako se vratiti na tu brojku?

Neophodno je provesti trezvenu i argumentiranu javnu raspravu; a sve što se namjerava mijenjati mora imati stručnu podlogu u analizi dosadašnjeg funkcioniranja sredstava te mogućim koristima i dobicima u slučaju promjene. U Hrvatskoj je do 90-te bilo stotinjak općina; u međuvremenu smo postali populacijski brojno manji, a ne veći.

Veliki posao bit će reforma javne uprave. Mnogi u ovom trenutku zazivaju otkaze?

U posljednjih 25 godina uz pomoć novih tehnologija pojednostavljeno je vođenje svih upravnih funkcija, a ne treba zaboraviti ni na savršenu mrežu prometnica koja je sagrađena. Komunicira se prema svim osnovama brže, jednostavnije i sigurnije; stoga je jasno da je i upravu moguće, pa i neophodno, organizirati i brže i jeftinije.

Puko davanje otkaza u većini bi slučajeva završilo ranim umirovljenjima ili odlaskom na burzu, ali postoji pojam outplacementa. To podrazumijeva aktivan postupak da se gotovo svakom zaposleniku koji je tehnološki višak pronađe i ponudi novi posao i novo mjesto u javnom ili privatnom sektoru, naravno, uz obvezno učenje za stjecanje novih ili dodatnih kvalifikacija. To je puno teži pristup: netko se godinu ili dvije mora baviti tim poslom restrukturiranja, ali je model jedino tako održiv i – smislen.

Mirovinski je sustav u velikom deficitu, ali pojedinačno mirovine su izuzetno male. Kako to riješiti?

Dio ljudi koji to želi može se i vratiti na tržište rada. Zašto čekati 2030. da se produlji rok za odlazak u mirovinu. Taj se proces može otvoriti puno ranije, početno na dobrovoljnoj bazi. Svojedobno je francuska ministrica financija C. Lagarde sažeto odgovorila na protivljenja prijedlozima o duljem radnom stažu riječima: danas živimo 15 godina duže nego prije pedesetak godina, pa onda moramo i raditi dvije godine dulje. Ipak, jedini pravi i trajni odgovor na problem mirovinskog sustava je ostvariti više stope rasta BDP-a od čega bi se generacijski trošak mogao financirati.

Zdravstvo troši velik novac, a liječnici su nam slabo plaćeni i odlaze iz zemlje. Hoće li nam se dogoditi da ostanemo bez njih?

Konačni rezultat reformi mora biti racionalizacija troškova i organiziraniji rad. Sustav financiranja mora pratiti pacijente i mjesta njihova troškova liječenja. Stupanj participacije postupno će rasti, pri čemu se mora naći balans s odgovarajućom socijalnom politikom i zaštitom. U godini u kojoj je ukinuta participacija za lijekove od pet kuna potrošnja lijekova porasla je za 23 posto, što govori o tome koliko relativno mali iznos mijenja stupanj racionalnosti u ponašanju. Moramo biti svjesni da se visinom liječničkih plaća nećemo moći nadmetati s bogatim zemljama, no i ta se primanja mogu dovesti do nekog praga koji će destimulirati znatan dio onih koji razmišljaju o mogućem odlasku.

>>Ako ne počne provoditi reforme, Hrvatska neće izbjeći oštriji stav Europske komisije

>>Međunarodna stručna konferenciju u Zagrebu okuplja vrsne stručnjake za europsko transportno pravo