Kraj 2018. godine donio je usporavanje hrvatske i europske ekonomije, što je povod za razgovor s Vladimirom Gligorovom, istraživačem Bečkog Instituta za tranzicijske zemlje, u čijem se stručnom fokusu posebno nalazi prostor nekadašnje Jugoslavije. Gligorov u razgovoru iznosi i glavne razloge jačanja populističkih pokreta diljem Europe.
Podaci s kraja prošle godine pokazuju da europska ekonomija usporava, slično je i u Hrvatskoj. Vidite li vi u tom usporavanju početak recesije, o kojoj se već neko vrijeme govori?
Za hrvatsko gospodarstvo najvažnije je što se događa s gospodarstvima Italije i Njemačke; prva je u recesiji, a druga u fazi jake stagnacije. To će svakako imati negativan utjecaj. Opet, ako se ostavi po strani turizam, na koji usporavanje rasta u EU ne može ne utjecati, izvoz hrvatske robe ne bi trebao ovisiti previše o poslovnom ciklusu u EU jer hrvatska ponuda najvjerojatnije može naći kupce s obzirom na to da je veoma malena u odnosu na europsko tržište, ako bi je bilo.
Tako da je u velikoj mjeri problem hrvatskoga gospodarstva to što još uvijek ima relativno malen izvozni sektor. Važniji razlog za usporavanje hrvatskoga gospodarstva jest to što istovremeno s povećanjem potrošnje kućanstava ide i pogoršanje neto izvoza, što usporava rast. Usto, oporavak investicija veoma je spor i neuvjerljiv. Tako da su unutrašnji razlozi vjerojatno važniji od utjecaja inozemne tražnje, osim eventualnog utjecaja na turizam.
Jugoistok Europe zahvatio je tsunami gubitka stanovništva, hrvatski demografi smatraju da je broj stanovnika pao na manje od 4 milijuna, što znači da je zemlja u dvadeset godina ostala bez 10 posto populacije. Slično je i u okruženju. Što nam je činiti? Javnost u Hrvatskoj nije spremna podržati znatnije useljavanje, Vlada pokušava manjak radnika nadoknaditi velikim kvotama.
To je posljedica, posebno kada je riječ o Hrvatskoj, izabrane gospodarske politike nakon 2008. godine. Isto vrijedi i za Srbiju, dok su uzroci u drugim balkanskim zemljama različiti. Hrvatska gospodarska politika izabrala je strategiju povećanja konkurentnosti gospodarstva povećanjem nezaposlenosti i povećanjem izvoza kako bi se obuzdao rast stranog i javnog duga. Posljedica toga jest i odljev radno sposobnog stanovništva. Slično je i s Grčkom i, u manjoj mjeri, Španjolskom. Srbija je, na drukčiji način, izabrala istu gospodarsku politiku i uputila nemali broj stanovnika da traži posao u inozemstvu.
Kako postoji potražnja za radnicima u srednjoj Europi, i ne samo u Njemačkoj, to je predvidiv rezultat. Dugoročno gledano, demografska su kretanja na Balkanu depresivna, tako da će djelovati ograničavajuće na potencijalnu stopu rasta. Bilo bi potrebno dramatično povećati produktivnost da bi se nadomjestio nedostatak ljudi, ali i tada ostaje pitanje tko će raditi u sektoru usluga i u ostalim područjima koja su radno intenzivna.
Moguće je, naravno, da se odustane od gospodarskog napretka i da u zemlji ostanu ljudi koji će raditi u radnointenzivnim sektorima, a obrazovaniji će tražiti posao u inozemstvu. Tako već dulje vrijeme izgleda Srbija, pa može i Hrvatska.
Očekuje se da će Hrvatska ovog proljeća vratiti investicijski rejting, nakon čega bi Vlada mogla uputiti službeni zahtjev za ulazak u ERM 2 tečajni mehanizam. Vidite li nekakve prepreke za euro ili razloge zbog kojih bi se Hrvatska još neko vrijeme trebala suzdržati od ulaska u eurozonu?
To je lako pitanje, na žalost. Hrvatska narodna banka već je od nastanka europske monetarne unije imala cilj napuštanje kune i prelazak na euro. Javnost i poslovni sektor internalizirali su očekivanje da će tako i biti. Tako da su mali izgledi da bi se Hrvatska narodna banka i hrvatska Vlada odlučili da, recimo, uvedu režim ciljane inflacije.
Tako da je vjerojatno najbolje krenuti k uvođenju eura. Sada će to, međutim, biti teže zbog maastriških kriterija, posebno kada je riječ o razini javnog duga. Također, valja očekivati da će Europska središnja banka biti stroža nego što je bila u prošlosti, a i Europska komisija, posebno ako se nastavi veća bankarska i fiskalna integracija. Ali hrvatska vlast nije spremna, a sada vjerojatno ni sposobna za alternativni monetarni režim.
Populistički pokreti uzimaju maha, i u Hrvatskoj se HDZ u kampanji za Europski parlament češće obrušava na stranke desno od sebe i populiste nego na oslabljenu ljevicu. Zašto su europski građani postali toliko frustrirani, ekonomija raste, nezaposlenost nikad nije bila niža, standard je u većini zapadnih zemalja dobar, no svejedno se politička scena radikalizira?
Općenito gledano, četiri su razloga. Jedan je što su gospodarske vlasti u nemalom broju zemalja vodile veoma lošu politiku u vrijeme krize, pa sada neke od stranaka koje su za to krive odgovornost prebacuju na EU kako bi izbjegle vlastitu odgovornost. Kao odgovor na to javljaju se nacionalisti u, recimo, Njemačkoj ili Austriji, koji smatraju da se tom kritikom zapravo teži povećanju njihovih obveza prema EU, što opet potiče nacionalizam kod njih. Drugi je razlog taj što reakcija na krizu često dolazi kada je ona već na izmaku.
To je slučaj Italije, gdje se gospodarstvo počelo oporavljati pa su došli populisti kad im nije vrijeme, da se tako izrazim. To je inherentno demokraciji jer je svakako potrebno da stranke na vlasti budu odgovorne za lošu politiku, ali to često znači da se poseže za rješenjima kojima je isteklo vrijeme.
Treći je razlog nacionalizam u užem smislu te riječi, gdje se želi preraspodjela prava proglašavanjem jednih ili drugih stanovnika strancima. Ovo je naša, a ne vaša zemlja, što je svakako svima iz bivše Jugoslavije više nego poznato. Četvrti je razlog što je koalicija lijevog i desnog centra dugo na vlasti, u koaliciji ili smjenama, tako da je oporba s jednog ili drugog kraja političkog spektra neizbježna, a da bi bila uspješna, potrebno je da se lijevi i desni ekstremi ujedine, što je upravo taj nacionalistički populizam.
Hrvatska je nepunih šest godina članica EU, no svejedno zaostajemo za ostalim državama “nove Europe”. U čemu hrvatske vlasti griješe?
Manje-više u svemu. Najprije su odugovlačile s ispunjenjem uvjeta za pristupanje EU, pa se Hrvatska učlanila u vrijeme krize. Izabran je razvojni put kojem je cilj bio da se gotovo isključivo zaradi na prodaji nekretnina i razvoju turizma.
To je potpomognuto fiksnim tečajem, a socijalni se mir održavao relativno visokom javnom potrošnjom. Konačno, kao što sam već rekao, kada je nastupila kriza, teret je prebačen na zaposlene preko povećane nezaposlenosti i emigracije. Sve je to prošlost, problem je što ništa nije učinjeno da se taj sustav i ta gospodarska politika promijene. Zbog toga, dok zemlje srednje pa i istočne Europe imaju relativno visok rast, hrvatsko gospodarstvo usporava.
Gradnja Pelješkog mosta
Ključ promjena je novi pravedan izborni zakon. Dok dvije partije imaju vojsku na javnim jaslama promjene su nemoguće. Ljudi koji nisu vezani za državni proračun iseljavaju i time gube građanska i biračka prava, pa nema tko donijeti promjene.