Kada se sklopi sporazum poput onoga koji je prošlog tjedna potpisan u Minsku, onda se mora dogovoriti i tko će nadgledati prekid vatre, odnosno utvrditi nekoga neutralnog i nepristranog, nekoga tko će utvrditi poštuje li se prekid vatre i ostale odredbe poput izvlačenja teškog naoružanja i razoružavanja. No ničeg sličnog nema u sporazumimu iz Minska. Štoviše, čak ni jadni promatrači OESS-a, koji bi mogli obavljati ovaj zadatak da im je netko dao mandat, ne mogu ni primirisati istočnoj Ukrajini. A kada nema ozbiljnih nadglednika, svatko sklopljeni sporazum može tumačiti kako ga volja. Upravo to se i događa. Još od trenutka kada je on potpisan, proruski separatisti tvrde da se prekid vatre i primirje ne odnose na područje Debalceva, ključnog prometnog raskrižja koje povezuje Donjeck i Lugansk. U prvih tridesetak sati navodnog prekida vatre bilo je oko 150 napada, i to uglavnom u područjima Debalceva i luke Mariupolja, odnosno ključnih točaka koje pobunjenici (i Putin) žele imati pod kontrolom. Ukratko, iz današnje perspektive, sporazum u koji se polagalo toliko nade doima se kao još jedna Putinova bravura, više nego solidno kupovanje vremena. A kada se stvari do kraja ogole, postaje vrlo jasno da sporazum iz Minska ne odgovara ni Kijevu koji kao da Boga moli da separatisti i Putin ne poštuju njegove odredbe. Na kraju ispada su Merkelova i Hollande zapravo jedini kojima je provedba sporazuma u interesu. No od silne želje da svijetu priopće kako su uspjeli, i to u relativno kratkom roku, pristali su na sporazum koji nema veze s mozgom i koji je, i prije nego što je objavljen, bio osuđen na propast.
Kada se sve to promotri, može se zaključiti da su Barack Obama i njegova ekipa u Washingtonu još prije Merkeličina i Hollandeova pohoda bili duboko svjesni da njih dvoje neće postići ništa konkretno i da postoje zaista minimalne šanse da se sve ovo riješi na miran, diplomatski način. Oružje za Ukrajinu vjerojatno je već ukrcano, a pripadnici ukrajinske vojske vjerojatno se već nalaze u Sjedinjenim Državama na obuci. Oni koji se razumiju u sustave koje je SAD namijenio Ukrajini kažu da se već za dva tjedna intenzivne obuke mogu steći znanja i vještine potrebne za upotrebu tih sustava na terenu. Upravo toliko vremena sporazum iz Minska predvidio je kao razdoblje u kojem treba sa sigurnošću utvrditi poštuje li se dogovoreno primirje. Unutar toga razdoblja vjerojatno nitko neće reagirati.
Putin može vojno riješiti cijelu ovu priču. Krim je prepun je ruskih vojnih specijalaca. Prema nekim procjenama, Putin u roku od nekoliko sati može dići oko stotinu tisuća dobro naoružanih i jako dobro obučenih vojnika, a protiv te sile Kijev ne bi mogao učiniti baš ništa. No, s druge strane, to bi bila prava objava rata, što Putinu zapravo ne odgovara. Ali jako mu odgovara da zamrzne konflikt, i to u trenutku kada proruski pobunjenici u rukama budu držali onaj teritoriji koji će im omogućiti da funkcioniraju kao entitet koji će na neki način, a osobito ekonomski, biti samodostatan. Dva tjedna bit će sasvim pristojno razdoblje da se to ostvari.
U tom trenutku i oni i Putin pristat će na pravo primirje, a Putin bi čak mogao i priznati da se ruski vojnici zaista nalaze u istočnoj Ukrajini, ali ne kako bi ratovali na strani separatista, nego kako bi nadgledali primirje i djelovali kao mirovne snage. Tako bi se stvorila iluzija da oni zapravo žele mir. Ono što bi stajalo iza te iluzije je "tvrda" činjenica da se unutar Ukrajine stvorio kompaktan entitet koji može funkcionirati samostalno i koji od međunarodne zajednice traži da mu omogući da dobije neka prava koja zaslužuje, i to bez izravnih zahtjeva da se odcijepe od Ukrajine iako im ona prijeti američkim oružjem.
I na kraju bi Ukrajina postala najveća žrtva. Ostala bez realne perspektive da se priključi Europi. Postala bi svojevrsni čardak ni na nebu ni na zemlji, država koja je žrtvovana kako Europa i svijet ne bi utonuli u neki veći oružani sukob.
Kao da je Ukrajina Zapad pa ce eto nesto da zrtvuju istoku.