Moderni sultan, kako danas obično etiketiraju turskog predsjednika Tayyipa Erdogana, kao da se trudio da u 13 godina svoje vladavine povuče što više krivih poteza. Ponesen gospodarskim uzletom zemlje koji je počeo još u doba premijera Halila Turguta Özala, osjetio je golemu moć i počeo se sukobljavati s dosadašnjim partnerima.
Pri tome je često bio vođen manje diplomacijom, a više vlastitim islamizmom, pa je u više navrata koristio i sektašku netrpeljivost unutar islamskog svijeta za svoje ciljeve. Turska je pokvarila svoje partnerstvo prvo s Izraelom, potom sa Sirijom i Egiptom, donekle i s Jordanom, da bi na kraju ušla i u krajnje opasnu avanturu s Rusijom.
Dakako, ne treba preskočiti ni nevoljkost SAD-a da svaki put verbalno podrži konfliktnog Erdogana. S Europskom unijom pak postigao je “deal” samo zato što se Bruxelles nije znao sam nositi s izbjegličkom krizom. Da je Angela Merkel odlučnije surađivala s Grčkom, ne bi danas imala njegov ultimatum da se za Turke ukinu vize. No i ova bi se avantura Turskoj mogla obiti o glavu kad se stanje u Siriji stabilizira pa bi onda europski savez s Damaskom, tko god tamo bio na vlasti, mogao biti lakša igra s manje uvjetovanja. I koketiranje s ISIL-om, kako bi se naštetilo Kurdima, urušilo je ugled zemlji. Mnogima još ne izlaze iz glave bešćutne slike turskih vojnika kako mirno gledaju razaranje i pokolj u Kobaneu, kurdskom gradu u Siriji na granici s Turskom. Na domaćoj političkoj sceni i dalje vlada nevoljkost da se postigne sporazum s Kurdima.
Doduše, nije to uspjelo ni ocu nacije Kemalu Mustafi Ataturku, ali je to i jedino neriješeno pitanje koje je ostavio nasljednicima. Ankaru sve više steže i podjela samih Turaka na sekularne i religiozne. Novinari su među najugroženijima u svijetu pa danas gotovo i nema uglednijeg intelektualca u zemlji koji podržava vlast. No Erdogan se ne mora brinuti.
Turska je na takvom geostrateškom položaju da će Europa i SAD zažmiriti na sve njegove incidente. Zato je Turska bila i ostat će svjetski igrač.