Zapad želi uništiti ISIL, Kurdi žele državu, a Turska čeka ponudu

Svi koji su se zavaravali da će se udarima iz zraka riješiti trenutačno najgora sigurnosna ugroza na globalnom nivou kao da ne znaju o čemu govore. Protivnik kojeg gađaju s velike visine krajnje je motiviran, fanatičan, vrlo fleksibilan, pokretljiv i nemilosrdan, a i sam teren na kojem s ratuje takav je da napadi iz zraka zapravo nemaju željenu učinkovitost. Bivši britanski premijer Tony Blair, koji na međunarodnom političkom planu više nema što izgubiti, jučer je vrlo jasno kazao da bez vojničkih čizama na iračkom i sirijskom tlu nema pobjede protiv ISIL-a. Iako je kazao da to nužno ne mora biti vojska zapadnih saveznika, između redaka se dade naslutiti da je to zapravo odgovor na Obaminu tvrdnju da se "ovakva fanatična sila može pobijediti samo udarima iz zraka". Blair kao da zapadne sile poziva da se priberu i da počnu ozbiljno planirati kopnenu ofenzivu. Na terenu doista ima vojske, primjerice iračke i kurdske, ali pitanje je mogu li oni bez supstancijalne logističke, organizacijske i materijalne podrške sa Zapada. Blair je poslao tu poruku, no nitko do sada nije otvoreno kazao da je efikasna borba za uništenje ISIL-a gotovo nemoguća bez Bashara al-Assada i masivnog angažmana sirijske vojske koja je pod njegovom komandom. Možda to mnogima i jest jasno, no nijedan od zapadnih političara nije spreman priznati da je upravo Assad ključni partner u ovome poslu. Inzistiranje na tome da se s njime neće surađivati ni pod koju cijenu na kraju bi moglo završiti neuspjehom u obuzdavanju i uništavanju ISIL-a. Zbog svega što se u Siriji događalo u posljednje tri godine Zapad se grozi suradnje s Damaskom. Bashara al-Assad, s druge strane, ima adut u ruci. No sigurno ga neće potrošiti tek tako. I njegovi motivi za sudjelovanje u borbi protiv ISIL-a krajnje su jasni – on želi da mu međunarodna zajednica prizna legitimitet i da prestane pomagati oporbenim snagama koje se protiv njega bore. U ovome trenutku koalicija voljnih sa Zapada to nikako nije spremna zato što bi skočili sami sebi u usta. Oni će vjerojatno početi razmišljati o suradnji s Assadom u trenutku kada se iscrpe sve druge mogućnosti i kada uvide da je situacija postala sasvim beznadna. No tada će vjerojatno ionako biti kasno.

Irački i ini drugi Kurdi zapravo su već partneri, ali ponajprije zato što se i sami osjećaju ugroženi, ali i zato što je upravo trenutačna situacija idealna za trgovinu. Oni žele svoju državu i učinit će sve da je dobiju. Ratuju na svome terenu i upravo zbog toga mogu biti presudna snaga u kopnenim operacijama. Zasad nisu istakli nikakve zahtjeve, no jasno je da je nacionalna država njihov najveći cilj i da će u nekom trenutku netko od kurdskih političara sigurno natuknuti zapadnim partnerima da bi i oni trebali malo profitirati od toga rata.

Treći ključni partner bez kojega pobjeda neće biti moguća jest Turska. Jedan visoki dužnosnik Pentagona prošlog je tjedna kazao kako je i vojna i politička uloga Turske u ratu protiv ISIL golema. Bio je to svojevrstan poziv predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu da se izjasni i da nešto poduzme, no Ankara je odlučila mudro šutjeti. Premijer Ahmet Davutoglu je kazao kako nije nimalo zadovoljan američkim planom borbe protiv Islamske države i naglasio da to ni izdaleka neće biti dovoljno da donese stabilnost teško uzdrmanoj regiji. I Erdogan je kazao kako je Turska u načelu protiv islamističkog divljanja, no on je u prvi plani izvukao činjenicu da su najnoviji događaji uvelike narušili sigurnost Turske i njena položaja u regiji. Kazao je samo da će Turska nastaviti surađivati sa saveznicima, ali prešutio je kakva će to pomoć biti. Iz izjava američkog ministra obrane Chucka Hagela jasno je da će Turska odigrati veliku ulogu u ovome ratu. No činjenica da on nije želio o tome reći ništa konkretno govori u prilog tome da se Ankara i Washington vrlo vjerojatno nalaze usred ozbiljnih pregovora. I Turska očito nešto traži za sebe, a do tada ostaje na tome da će saveznicima u borbi protiv ISIL-a pružati logističku i obavještajnu podršku. S druge strane, čini se da je Turska odigrala poprilično značajnu ulogu u jačanju ISIL-a koji je izgledao kao snaga koja bi mogla svrgnuti Bashara al-Assada, kojega Erdogan vidi kako ljutoga protivnika kojeg pošto-poto treba eliminirati. Moguće je da Ankara strahuje da će odlučnija vojna akcija protiv ISIL-a dati novu snagu Assadovu režimu, ali i da bi poraz ISIL-a mogao u prvi plan izvući neke druge regionalne igrače, ponajprije Kurde.

I tu se zatvara barem jedan krug, no on nije ni jedini ni najškakljiviji. Tu je isprepleteno jako puno raznorodnih interesa. Zapad je u prošlosti propustio riješiti barem neke od njih.