Izjava francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o BiH kao tempiranoj bombi snažno je eksplodirala, i to ne samo u toj zemlji. Općenito su Macronove ocjene o zapadnom Balkanu iz intervjua The Economistu ocijenjene pretjeranim i suvišnim, a posebno žestoko reagirali su bošnjački političari i javnost na konstataciju o potencijalnoj opasnosti koja prijeti iz BiH zbog povratka džihadista iz Iraka i Sirije.
Bošnjaci su podsjetili Macrona da se iz njegove zemlje ISIL-u pridružilo pet do šest puta više ekstremista nego iz BiH. Iako ne treba podcjenjivati opasnost od najavljene deportacije poraženih džihadista, teško da dvjestotinjak njih koji bi mogli biti vraćeni u BiH predstavlja išta veću prijetnju od istog procesa s kojim će se suočiti i većina drugih europskih zemalja. Jedina razlika je što u BiH dolaze na puno plodnije tlo nego što je u drugim državama.
Macron bi, kao i drugi europski i svjetski lideri, trebao biti svjestan da su od poraženih terorista za stabilnost BiH, pa i cijele regije, mnogo opasniji radikalizmi koji tinjaju u ovoj zemlji, i to na svim trima stranama. Nezadovoljstvo statusom svog naroda u daytonskoj BiH gurnulo je velik broj Bošnjaka, Srba i Hrvata u nacionalni ekstremizam i netrpeljivost prema drugima. Bošnjaci su nezadovoljni što unatoč brojčanoj dominaciji ne mogu upravljati državom, Srbe ljuti ugrožavanje autonomije entiteta RS, koji smatraju svojim, a Hrvati su ogorčeni višegodišnjom majorizacijom i gaženjem političkih prava.
A Macron ima problema s rejtingom na zapadnom Balkanu jer je obilježen kao glavni kočničar nastavka integracije zemalja ove regije u EU. Njegovo “ne” Albaniji i Sjevernoj Makedoniji shvaćeno je i u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu kao poruka da od njihova članstva u EU nema ništa. Balkanske zemlje osjećaju se izdanima od EU-a i teško da ih umjesto davno obećanog pridruživanja može zadovoljiti najavljeno “partnerstvo” s EU-om.
Zato su neke od njih već najavile zaokret prema istočnim integracijama kakve se, nije tajna, odavno nude ovom dijelu Europe. Štoviše, u Ohridu je proteklog vikenda dogovoreno jače povezivanje unutar same regije, i to kroz ideju simbolično nazvanu “mini Schengen”. Riječ je o projektu iza kojeg stoje vlasti Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije, a čija je bit potpuno otvaranje granica za ljude i robu među trima spomenutim zemljama te u sljedećem razdoblju s BiH, Kosovom i Crnom Gorom. Kreatori stvaranja “nove Jugoslavije” s Albanijom, a bez Hrvatske i Slovenije, kao argument navode ekonomske razloge, ali i kulturološke i druge veze koje postoje među državama i narodima koji žive u njima. Kako se moglo i očekivati, u BiH su podijeljene reakcije na tu inicijativu, a najskloniji su joj srpski politički predstavnici. Šanse da “mini Schengen” zaživi na zapadnom Balkanu značajno su smanjene negativnim stavom Crne Gore, kao i kosovskim ucjenjivanjem promjenom odnosa Srbije prema svojoj “južnoj pokrajini”, a zapravo najmlađoj europskoj državi.
Kao i u slučaju BiH, tako je i problem odnosa među zemljama cijele ove regije nemoguće riješiti (samo) gospodarskom suradnjom kojom “mašu” zagovornici “mini Schengena”, uključujući one iz EU-a i SAD-a. Balkan ne može stabilizirati nikakva ekonomija sve dok su unutar ovog prostora prisutne nacionalne tenzije. Koje, uz krvavu prošlost, podgrijavaju neriješena nacionalna pitanja. Na Kosovu i u Crnoj Gori srpsko, u Srbiji i Makedoniji albansko, a u BiH i bošnjačko i srpsko te posebno hrvatsko.
Perspektiva članstva u EU jedina je vizija budućnosti koju su prihvatili svi narodi i države na zapadnom Balkanu. Zato je i rješavanje njihovih unutarnjih i međusobnih problema jedino moguće uz proces pridruživanja EU. Zatvaranjem tih vrata za zapadnobalkanske države francuski predsjednik i njegovi istomišljenici u EU zapravo doprinose destabilizaciji ovog prostora više nego povratnici sa sirijsko-iračkog ratišta. Ne “tempirana bomba”, već prava “nuklearna eksplozija” prijeti jugoistoku Europe odgurne li ga EU od sebe na način kako je to, pod pritiskom nekoliko članica, uradio na posljednjem summitu. Posljedice eksplozije unutar “nove Jugoslavije” odnosno “mini Schengena” bile bi razorne i za one koji se od njega ograđuju svojim “schengenskim berlinskim zidom”.
Macron je u pravu i jedini iskren u EU da javno i kaze. Evropa ima dovoljno unutrasnjih problema da bi sebi dozvolila nove. U EU se nekako sve dogadja u sedmogodisnjim ciklusima. Sledeci je dakle 2027 sto je prerano za zapadni Balkan izuzev Crne Gore koja je jedina spremna da potpuno skine gace, tako da je 2034 godina realnija za druge drzave. Osim toga ove drzave beleze veci rast od proseka EU upravo zato sto su im otvorena trzista i van EU, a EU vazan partner. Srbija bi tako ulaskom u EU izgubila 350 miliona ljudi evroazijskog trzista na koje sada izvozi bez taksi. Tako da Macron je u pravu potpuno, neka EU prvo sredi svoje dvoriste, jer dolaskom novih problema nebi prezivela, a trziste EU nam je potrebno svima samo ako je stabilno.