Nakon što je utvrđeno da Europska unija boluje od “demokratskog deficita”, odnedavno se sve češće govori i da pati od “diskurzivnog deficita”. Ne mudrujući previše o značenju tog pojma, moglo bi se kazati da on sugerira kako glavni politički akteri nemaju što reći o Europskoj uniji ili da je ono što govore politički i društveno nebitno i nevažno. Posrijedi pritom nije samo politika Europske unije nego i politika u “ostatku” Europe izvan nje koji je postao poprištem vrlo važnih zbivanja. Neki analitičari govore o hotimičnoj, ali nepromišljenoj i opasnoj strategiji “depolitiziranja Europe” koju su skovali i koju provode najviši dužnosnici Europske unije i njezinih država članica – ljudi koji tvore nešto što nalikuje na jednu vrstu personalne birokratske unije.
Pitanje granica država
“Depolitiziranje Europe” zbiva se upravo u vrijeme kada se kontinent suočava s vrlo starim i vrlo staromodnim političkim problemima. Prvi skup tih problema čini otvaranje ili ponovno i zaoštreno aktualiziranje niza “nacionalnih pitanja” što dovodi u pitanje granice postojećih država kao subjekata međunarodnog prava i politike. Zasad je riječ o škotskome, katalonskom, ukrajinskom i moldavskom pitanju, a tom bi se nizu ubrzo mogla pridružiti još koja država i nacija. Ne treba smetnuti s uma da je za mnoge države u svijetu, uključujući i neke članice Europske unije, još otvoreno i kosovsko, a time i srpsko pitanje, jer nisu priznale samostalnu kosovsku državu. Kako se vidi iz popisa, nacionalna pitanja ne otvaraju se samo u državama izvan Europske unije nego i unutar nje, u Velikoj Britaniji i Španjolskoj, pa se tako posredno otvara i “teritorijalno pitanje” same Europske unije.
Ako su, naime, države koje su suočene za zahtjevima za secesijom pojedinih svojih dijelova doista naumile izbaciti odcijepljene zemlje iz Unije – pretpostavi li se da će se one doista odcijepiti na temelju slobodne volje građana izražene na referendumima – time se dovode u pitanje i postojeće granice Europske unije. No o problemima liberalnoga ili neliberalnog secesionizma u Uniji i izvan nje šuti se kao da će šutnja prikriti stvarnost. Ako bi se, primjerice, Škotska i Katalonija odcijepile od Velike Britanije i Španjolske, što bi to značilo za njihov status u Europskoj uniji? Bi li automatski ostale članice Unije ili bi se morale kandidirati za prijam u nju? I kakvi bi im izgledi bili da budu primljene, ako bi Velika Britanija i Španjolska stavile osvetnički veto na njihov prijam? Postoje li dokumenti u kojima su ta pitanja precizno uređena?
Turska se smatra političkim pokroviteljem svih Muslimana, pogotovu iz bivšeg Osmanskog Carstva
Politička i diskurzivna nepripremljenost i nedoraslost vodećih dužnosnika Europske unije i njezinih država članica na velike političke izazove na dramatičan se način očitovala u ukrajinskoj krizi. Primjerice, nijedan relevantan europski političar nije uspio suvislo i uvjerljivo objasniti javnosti u čemu je načelna razlika između prava kosovskih Albanaca na odcjepljenje od Srbije i prava krimskih Rusa na odcjepljenje od Ukrajine. Na istovjetnost ta dva slučaja opetovano se pozivala ruska strana, a ta se misao očito mota po glavama i mnogih drugih političara i vanjskopolitičkih analitičara. Nitko nije, nadalje, Putinu otvoreno nabio na nos čečensko pitanje i pitao ga imaju li pravo ruski Čečeni održati slobodan referendum o samoodređenju i hoće li Rusija priznati rezultate tog referenduma. Europska unija dopušta da se pravo na samoodređenje naroda – bilo da je priznato međunarodnim pravnim aktima bilo ustavima pojedinih država - svede na pitanje gole sile i da se odvoji od svih pravnih, političkih i etičkih načela. Zapadni politički “postmodernisti” ostali su zatečeni primjenom “staromodne”, ali djelotvorne gole sile u rješenju “krimskog pitanja” kao da je na Zemlju pao kakav nepoznati leteći objekt. Američki predsjednik Obama nešto je promucao o tome kako Rusi ne razumiju suvremenu američku politiku koja nije tako zaostala kao ruska jer se vodi drukčijim načelima i služi drugim sredstvima za ostvarenje svojih ciljeva. Šteta što to predavanje nije održao u Iraku ili Afganistanu.
Drugi skup problema čine uspon i širenje posebnog tipa poluautoritarnih režima u Europi koji su se u najčišćem obliku pojavili u Rusiji, Turskoj, Mađarskoj, a odnedavno i u Srbiji. Opet je posrijedi fenomen koji zahvaća i Uniju posredstvom njezinih članica (Mađarske) ili zemalja pristupnica (Turske i Srbije). Riječ je o desnim populističkim režimima u kojima se populisti već nalaze na vlasti, a ne pojavljuju se kao njezini izazivači kao u većini zemalja. U tim zemljama populizam nije više samo ideologija, politika ili retorika rubnih stranaka ili nakratko mobiliziranih društvenih pokreta nego se institucionalizirao u vlast. Populisti na vlasti ne pozivaju narod, “male obične ljude”, da svrgne otuđenu i odmetnutu vladajuću političku elitu nego da podrži istinsku narodnu vlast i režim koji je ona uspostavila.
Nema pučeva, postoje izbori
Vladajuće populističke stranke ne služe se pučevima nego vlast stječu na kompetitivnim izborima na kojima dobivaju masovnu potporu birača i osvajaju natpolovičnu većinu mandata koja im omogućuje da vladaju same. Velike zapadnoeuropske demokratske stranke mogu samo sanjati o broju glasova koji dobivaju Ujedinjena Rusija, mađarski Fidesz, turska Stranka pravde i razvoja i Srpska napredna stranka. Budući da izbore vide kao ključno sredstvo povezivanja naroda i vlasti, vođe tih stranka jesu izborni, ali nisu liberalni demokrati. U ekonomiji, a još više u politici dopuštaju samo ograničeni i kontrolirani liberalizam. Ograničavaju slobodu mišljenja, govora i udruživanja, zabranjuju nepoćudne opozicijske stranke i uhićuju njihove političke i intelektualne prvake, kontroliraju medije, suzbijaju nastanak nevladinih organizacija i razvoj civilnog društva uopće, ograničavaju prava etničkih i drugih manjina koje nerijetko pravno i politički kriminaliziraju – od Kurda u Turskoj preko Roma u Mađarskoj do homoseksualaca u Rusiji, narušavaju načela vladavine prava i onemogućuju uspostavu pravne države.
Glavni je smisao suvremenoga desnog populizma izgradnja jake nacionalne države: jaka Rusija, jaka Turska, jaka Mađarska, jaka Srbija
Glavni je smisao suvremenoga desnog populizma izgradnja jake nacionalne države koja jamči rast, red i poredak. Jaka Rusija, jaka Turska, jaka Mađarska, jaka Srbija – to su najviši politički ciljevi. A da bi država bila jaka, mora biti nacionalno svjesna i homogena, to jest nacionalistička. Nacionalizam je donedavno uključivao postimperijalni povijesni revizionizam samo retorički – sve su te države bile u povijesti ili velika carstva, poput Rusije i Turske, ili male imperijalne sile, poput Mađarske i Srbije – ali rusko pripojenje Krima pokazuje da se prešlo u fazu djelatnoga političkog revizionizma koji se obrazlaže ispravljanjem povijesnih nepravdi. Službena Turska smatra se političkom pokroviteljicom svih Muslimana na svijetu, poglavito u zemljama koje su nekoć bile dijelovi Osmanskog Carstva, od Palestine do Bosne. Mađarska politika nije imuna na revizionističke i iredentističke ispade koji najviše pogađaju Rumunjsku i Slovačku gdje živi brojna mađarska manjina. U Srbiji se uvriježio diskurs o Republici Srpskoj kao drugoj srpskoj državi na Balkanu, nisu iščezle ni revandikacije prema Crnoj Gori i dijelovima Hrvatske, a “Kosovo je Srbija”. Drugu stranu lica tih režima čini socijalno-kulturni tradicionalizam koji se oslanja na ukorijenjene vjerske i obiteljske vrijednosti. Vučić je, primjerice, godinama prije dolaska na vlast, dok je još bio istaknuti član Šešeljeve Srpske radikalne stranke i aktivno poticao svesrpsku pobunu na Balkanu koja bi dovela do nastanka Velike Srbije, zazivao povratak tradicionalnoj “domaćinskoj Srbiji”.
Sva četiri spomenuta režima krajnje su personalizirana i nerazdvojno povezana s Vladimirom Putinom, Recepom Tayipom Erdoğanom, Viktorom Orbánom i Aleksandrom Vučićem, “jakim ljudima” i neprikosnovenim političkim vođama svojih država. Znakovito je pritom da veliki vođe koji personificiraju cijeli režim nastaju u parlamentarnim sustavima, osim u Rusiji u kojoj je sustav vlasti postao nebitan za stvarne odnose jer se vlast “seli” ondje gdje sjedi Putin: iz ureda predsjednika države u ured premijera i natrag u ured predsjednika države. To govori o tome koliko su formalne političke institucije u takvim režimima potisnute u drugi plan. Zapravo, formalne i neformalne političke i društvene institucije, organizacije i moćni pojedinci povezani su u guste klijentelističke mreže koje je teško prozreti. Ako koja formalna institucija pokuša ostati izvan nje i djelovati neovisno, kao što su to činili ustavni sudovi u Mađarskoj i Turskoj, postaje meta personificiranog režima i prijeti joj promjena dotadašnjega ustavnog statusa.
Ima li na Zapadu išta novo
Europska unija nije se pokazala kao “kritična varijabla” koja bi presudno utjecala na oba oblika povratka stare i staromodne politike: nije zatvorila nacionalna pitanja i obeshrabrila secesije, kao što nije onemogućila nastanak poluautoritarnih ili, ako bolje zvuči, poludemokratskih režima u svojim granicama. A to potkopava sam njezin smisao kao političke zajednice zasnovane na liberalno-demokratskim načelima. Očito je stoga – a to pokazuje i vrlo slabo sudjelovanje građana na izborima za Europski parlament – da je konvencionalni model liberalne predstavničke demokracije u krizi. U krizi su i neki bitni elementi procesa političke modernizacije, primjerice sekularizacija, na kojima je on povijesno izniknuo. No o tome svemu nećemo čuti ništa u izbornoj kampanji za Europski parlament. Europski izbori ne koriste se kao prigoda da se raspravlja o europskoj politici nego da se sankcioniraju domaće vlasti zbog politike koju vode na nacionalnoj razini i da se prosvjeduje “protiv Europe”. Tako je bilo i na prošlogodišnjim europskim izborima u Hrvatskoj. Vlast je kažnjena za neuspješnu ekonomsku politiku, a glavna zvijezda izbora bila je Ruža Tomašić iz protueuropske Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević. Proeuropske stranke usredotočit će se na razglabanje o “crpljenju sredstava iz europskih strukturnih fondova”, dakle na novac. No tako je i u ostalim zemljama. Istraživanja su pokazala da je od svih europskih tema Nijemce najviše zanimala dužnička kriza u Grčkoj: koliko se novca daje toj zemlji, tko ga daje, koliko će Grci koštati Njemačku, pod kojim se uvjetima novac poklanja ili posuđuje, dokad ga treba vratiti i sl. Na dnu ljestvice tema koje su zanimale Nijemce bila je kulturna i socijalna politika Unije. Ima li na Zapadu išta novo?
>> Otkopavaju se rovovi za nekažnjenu jugoslavensku i komunističku 'đubrad'
Osim Vučića, koji je mali ambiciozni karijerist koji će sve napraviti za vlast, preostala trojica (Putin, Erdogan, Orban) su državnici i prave političke vođe koji na široke narodne mase ostavljaju dojam da doista vjeruju u ono što govore i da ono što rade, rade prije svega zbog osobnog uvjerenja, a ne vlastite koristi. Da bi Hrvatska izbjegla potpunu propast koja joj je svakim danom sve bliža, neophodna je pojava jednog takvog političara na političkoj pozornici.