Trećina zaposlenih u zemlji na uskrsne će praznike s pojačanim uplatama poslodavaca, bilo kroz neoporezive naknade ili bonove koje su kompenzirali s trgovačkim lancima. Dobar je to običaj kojega se drže tvrtke koje to mogu ili pak one koje moraju ako je isplata ugovorena u kolektivnom ugovoru.
Burza rada opet ruši rekorde, broj radnika u evidenciji Zavoda za zapošljavanje spustio se na oko 136 tisuća osoba i za kratko vrijeme mogli bismo biti vrlo blizu nekoj prirodnoj stopi nezaposlenosti i uobičajenoj fluktuaciji koja nalaže posebnu brigu i o radnicima. Domaći bazen radne snage zapravo je prilično plitak jer većinu nezaposlenih čine starije osobe i ljudi koji godinama ne rade, a slično je stanje i u susjednim zemljama odakle smo uvozili radnike. Tvrtke i nemaju puno izbora, već moraju povećavati plaće ili maksimalno koristiti postojeće neporezne naknade ako žele dobiti ili zadržati ljude.
Posljednje tri godine plaće u Hrvatskoj rasle su između 10 i 20 posto, i to kao kombinacija smanjenja poreznih davanja, povećanja minimalca te rasta bruto plaće. Statistički podaci otkrivaju da je redistribucija jače išla prema osobama s manjim dohocima, čije su plaće rasle oko 20 posto, dok su primanja radnika s višim dohocima rasla sporije. Do povećanje nižih plaća došlo je kao kombinacija poreznog rasterećenja i povećanja minimalca. Dvije trećine zaposlenih s plaćama koje su manje od prosječnih uglavnom više ne plaća porez na dohodak pa je prostor države za dodatno rasterećenje plaća sužen.
Socijalni doprinosi nose značajan udio u trošku rada, no sličan udio izdataka za zdravstveno i mirovinsko osiguranje imaju i druge nama usporedive zemlje tako da poslodavci ne bi trebali očekivati da država može rezati doprinose, a da ne ugrozi temeljna socijalna prava građana, pravo na liječenje i primjerenu mirovinu. Ostaje, dakle, povećanje produktivnosti, bolja organizacija posla, okretanje poslovima koji donose više prihode iz kojih će se osigurati sredstva za plaće, pa i povišice, ili zatvaranje tvrtki. Razdoblje niske cijene rada je iza nas jer mobilniji radnici jednostavnije odlaze za boljim uvjetima.
VIDEO Indijski radnici u Hrvatskoj
Država itekako ima još prostora, npr. da smanji birokraciju, na koju fizičke osobe (potencijalni klijenti poduzetnika) i poduzetnici gube dane i dane pokušavajući shvatiti zakonske i podzakonske procedure koje moraju papirnato popratiti ukoliko se usprkos birokraciji uopće upuste u neki poslovni pothvat. Npr. da bi se više ulagalo u izgradnju i adaptacije nekretnina treba smanjiti birokraciju izdavanja građevinskih dozvola. između krajnosti da su ljudi nekada kupili livadu i počeli graditi obiteljsku kuću bez da su ikoga išta pitali, i današnje krajnosti da za gradnju kuće trebaš ishodovat centimetre i centimetre papira, mislim da bi jedno kompromisno i razumno rješenje bilo da bi za građenje / nadograđivanje privatne kuće trebao biti jedan A4 papir dovoljan na kojem se na milimetarskom papiru ucrtaju *samo* vanjski obrisi kuce, (da se vidi jeli preblizu ceste/susjeda/u visini) to službenik poštembilja i možeš odmah pocet graditi, bez višemjesečnog čekanja i strepnje hoće li birokrati to odobrit. Za višestambene zgrade jedan A4 papir po stambenoj jedinici i jedan A4 papir za ukupnu građevinu. Elite tako nešto nebi mogle podnijeti jer previše je piskarala (odvjetnici, bilježnici, inženjera) koji bi na tuđem radu, lako uredski, mlatili pare. To što su naši suvremeni propisi npr. o protupožarnoj sigurnosti spasili 10 ak ljudi godišnje od posljedica požara, a istovremeno je takva birokracija otjerala 200 000+ ljudi iz države trebalo bi ipak nekoga od njih zabrinuti