Zaposli me, dragi rođače na vlasti

Tko će kome ako neće svoj svome? Stara je to uzrečica, prispodobiva na hrvatske prilike. Sasvim je razumljivo da političari, kad su na vlasti, izgrade vrtiće, škole i ostalu infrastrukturu u rodnim mjestima. Razumljivo je stoga da premijer Ivo Sanader spoji selo svojih roditelja direktno na autocestu. Prirodno je, i to se očekuje, da ministri pomognu prijateljima, kumovima i rodbini u zapošljavanju.

U zemlji u kojoj je preko 300.000 nezaposlenih, a među njima zavidan broj s fakultetom, sol na ranu stavlja podatak da ministri udomljuju svoju rodbinu i znance upitna obrazovanja. Važno je samo prezivati se Račan, Stazić, Čobanković, Vukelić, Kirin... i ulazak u svijet državne uprave i poduzeća je zajamčen. U ljudskoj prirodi potreba je da se pomogne i zaštiti najbliže, a i političari su samo ljudi. No, zašto se onda kunu u transparentnost, javnost natječaja i dostupnost podataka?

I zašto uvijek, na osobnom planu, sve te vrijednosti padnu u vodu i ministri u svojoj braći, nećacima ili prijateljima vide sjajne državne službenike, direktore državnih poduzeća, glasnogovornike, šefove kabineta? Sudeći prema epidemiji koja hara Hrvatskom već puno desetljeće i pol, bit će prije da je riječ o osobnom nepotizmu ministara i državnih dužnosnika, nego o stranačkom klijentelizmu. No bilo je i toga.

Tko još ne pamti aferu, kada su dvoje mladih pravnika iz Splita i Dubrovnika, s odličnim ocjenama, optužili sad već bivšu ministricu pravosuđa da je za vježbenike, mimo kriterija i stručnosti, zaposlila članove DC-a?