U samo nekoliko dana naš je planet strelovito obišlo nekoliko vijesti koje potiču na razmišljanje o tome koliko je tržište rada složeno i važno pitanje. Krajem prošlog tjedna svijet je šokirala vijest da je bolivijski kongres odlučio legalizirati rad desetogodišnje djece i pored toga što je Bolivija potpisnica konvencije UN-a koja ne dozvoljava rad mlađima od 14 godina.
Ta bolivijska odluka nema veze s ekstremnim liberalnim idejama prema kojima ne treba postavljati ograničenja tržišnim odnosima, to nije ideja koja vuče korijenje u razmišljanjima velikana liberalne misli Ludviga von Misesa. Bolivija je, nažalost, tek loše vođena zemlja. U prvoj godini života u Boliviji umre 14 tisuća djece od oko 225 tisuća novorođene. Zemlja je to u kojoj zatrudni 13 posto adolescentica, a bolivijske elite, uz za naše pojmove ne baš dramatičnu stopu nezaposlenosti 7-9 posto, ekonomske probleme posljednjih godina rješavaju, eto, zapošljavanjem djece. Značenje pojmova djetinjstvo i tržište rada u Boliviji potpuno je drugačije nego u Sjedinjenim Državama u kojima je kraj prošlog tjedna donio potpuno drugačiju vijest: optimistične brojke o novozaposlenima povukle su burzovni indeks Dow Jones iznad rekordnih 17 tisuća bodova, a nezaposlenost u SAD-u spustila se blizu 6 posto.
Dok je većina ekonomista i investitora u SAD-u zanemarivala činjenicu da ukupan broj radnih sati ne prati rast zaposlenih, što znači da je ogroman broj Amerikanaca zaposlen na nedobrovoljno skraćenom ili polovičnom radnom vremenu, neki od najuglednijih poslovnih lidera već su počeli fantazirati o novom modelu tržišta rada. Na javnom skupu na kojem su sudjelovali osnivači Googlea, Larry Page i Sergey Brin, pričalo se o tome kako će roboti, artificijelna inteligencija i niz visokotehnoloških rješenja dovesti do toga da društva puno uspješnije zadovoljavaju sve potrebe. Društvena organizacija i proizvodni procesi bit će usklađeni i toliko učinkoviti da će ljudska radna snaga postati višak. Baš kao što su u zadnjih sto godina Sjedinjene Države svjedočile smanjivanju broja ljudi koji žive od poljoprivrede do ispod dva posto populacije, u sljedeća dva do tri desetljeća svjedočit ćemo stvaranju golemog viška ljudskog rada. Živjet ćemo u Diamandisovu svijetu obilja, ali hoćemo li imati posao?
Čelnici svjetskog ICT-a rješenje vide u smanjivanju broja radnih sati, u radu na pola radnog vremena kao modelu koji će osigurati visoke stope zaposlenosti u budućnosti naprednih država. I dok su oni fantazirali, početkom ovog tjedna planetarnim medijskim prostorom sijevnula je informacija da će Appleov partner Foxconn novi iPhone 6 proizvoditi isključivo uz pomoć robota. Sastavit će 10.000 “foxbota” po cijeni od 25.000 dolara. Svaki robot godišnje će sastaviti 30.000 iPhonea. Bit će puno jeftiniji i učinkovitiji nego ljudi, a Apple više neće imati problema s lošim imidžom svojeg partnera – Foxconna – kad je u pitanju tretman zaposlenika.
Gdje je tu Hrvatska? Pa sasvim sigurno negdje između tržišta rada Bolivije i Sjedinjenih Država, a putanja razvoja već nas neko vrijeme približava bolivijskim rješenjima. Svaki novi pogon Podravke, ili bilo koje naprednije hrvatske tvrtke, trebat će tek trećinu radnika koje je trebao prije modernizacije, ali će biti konkurentniji i uspješniji. Modernizacija neće donijeti novi val masovnog zapošljavanja jer to nije u suštini suvremenog biznisa koji inzistira na povećanju učinkovitosti, ali će uvesti barem dio Hrvatske u konkurentniju te stoga uspješniju budućnost. S druge strane, bolivijska Hrvatska leži u nedodirljivoj neučinkovitosti i prekobrojnosti javnog sektora koji privatno poduzetništvo Lijepe Naše toliko iscrpljuje da ga gura u bolivijske odnose prema zaposlenicima. Samo je pitanje vremena kad će si mali privatnici u Hrvatskoj kao zaposlenike moći priuštiti još jedino vlastitu djecu, a sve zbog toga da bi nahranili ekstrakcijske javne sustave općeg bogatstva. Naime, očigledno je da napredna, inkluzivna društva osiguravaju bogaćenje sve širih slojeva, dok ekstrakcijski sustavi pokušavaju održati status quo izvlačeći bogatstvo za državu, javni sektor i uski krug pojedinaca. Mi spadamo u ove druge sustave po nizu obilježja.
Naše tržište rada živi u opasnom procjepu modernizacije i zaostalosti. Neće biti lako pomiriti te suprotnosti.
Jedno od rješenja, koje se nameće samo po sebi, možda bi trebalo biti rezanje mase plaća u javnom sektoru za 20 posto te preusmjeravanje tog fiskalnog potencijala u fond za zapošljavanje u privatnom sektoru koji bi trebao inzistirati na zapošljavanju na pola radnog vremena kako bi što više mladih ušlo u svijet rada. Zapošljavanje na pola radnog vremena nam je, izgleda, ionako suđeno, a i nemamo više što izgubiti ako se okuražimo na taj ekonomsko-socijalni eksperiment.
Uz podatak da je po nezaposlenosti mladih i ukupnoj nezaposlenih Hrvatska među tri najlošije europske zemlje više nema zafrkancije. Neodrživost sadašnjih odnosa u društvu takva je da više nema nikakve zafrkancije – ili ćemo uz prevrat na tržištu rada (javni sektor više ne smije biti sigurno i najisplativije mjesto za prosječnog radnika) i pametno inzistiranje na općoj poslovnoj i tehnološkoj modernizaciji svih sustava u zemlji ući u društvo europskih zemalja koja su pristojno mjesto za život ili nam u sljedećih deset godina slijedi afrikanizacija. Oprostite, bolivizacija.