Još i danas Josip Palada postojano smatra da je nacionalni zanos u vrijeme pisanja Deklaracije o osnivanju Zbora hrvatskih umjetnika (4. listopad 1991. godine) bio grubo kazano – nevjerojatan. Koliko god to dvadeset i nešto godina kasnije imalo prizvuk patetike bilo je to vrijeme kada nije bilo izbora između života i smrti , jer je život bio podaren samo onima koji su mogli izdržati do pobjede. „U ratu za slobodu RH hrvatski umjetnici stavljaju domovini na raspolaganje svoje intelektualne i fizičke moći“, pisalo je, između drugog, u Deklaraciji nastaloj u prostorijama Društva hrvatskih književnika s Trga Bana Jelačića broj 7. Deklaraciju su potpisali Savez hrvatskih društava likovnih umjetnika, Društvo hrvatskih književnika, Društvo hrvatskih filmskih radnika, Udruženje hrvatskih dramskih umjetnika, Društvo hrvatskih karikaturista i Udruženje likovnih umjetnika likovnih umjetnosti. Ne može se reći da je to bila ideja mladih „romantičnih zanesenjaka“ već dobro promišljena inicijativa i starijih kulturnih radnika. Nitko tada od umjetnika nije razmišljao o mapama linoreza, o dekorativnom patosu, faktografskom realizmu, karikaturama ili bilo čemu drugom... Postojala je samo želja da se što prije formira satnija „Hrvatski umjetnici“.
Koliko je bilo dragovoljaca?
Prvo čega se sjetio književnik Josip Palada tijekom razgovora, na terasi svoje kuće u Prudicama, (kraj Zaprešića) bio je poznati engleski političar Sir Winston Churchill i prva vojna formacija umjetnika koja je brojala pedesetak boraca u vrijeme Burskih ratova. Palada, književnik rođen 17. prosinca 1935. godine sjedio je s rastvorenom knjigom u ruci, žmirkajući, kao da se brani od sitnih sunčanih strelica koje su ga ometale pri čitanju a probijale su se kroz krošnju ispod koje je trčkarao desetogodišnji sivi pas Boni koji je podsjećao na malo debljeg vuka. U tom trenutku izgledalo je kao da se probudio iz nekog polusna. - Tu nema komentara – strogo vojnički rekao je zapovjednik satnije „Hrvatski umjetnici“ Josip Palada. – Churchill je imao 50 boraca a mi 250 dragovoljaca iz redova umjetnika. To je tako i tako zaista mora i ostati kao povijesna činjenica bez sumnje i mrlje.
Na širem spisku onih koji su se prijavili i „stavili na raspolaganje“ bilo je čak 750 imena. U knjizi pod naslovom „Satnija hrvatski umjetnici“ tiskanoj 1997. godine piše da je brojka o 250 dragovoljaca napuhana, pretjerana, prevelika... Točno se zna, pišu, da je prijavne listove koji su tih dana tiskani i u dnevnim novinama, potpisalo 248 umjetnika. Šala!? U svakoj šali ima i šale ali razumljiv je sarkazam jer su „umjetničke“ duše kroz ta teška vremena znale biti pomalo podcijenjene kao persone koje su za „daske koje život znače“ a ne za staze i bogaze, za „Kalašnjikove“ i odlučnu borbu protiv neprijatelja. - Bilo pa prošlo – kaže Palada. – To je najgora misao, pojava koja se može dogoditi jednom narodu. Moramo se prisjećati, moramo znati i moramo biti dokumentirani i realni. No ja se ne mislim upuštati, barem ne sada, u ocjenu cjelokupne tadašnje situacije. Uglavnom, umjetnici su se nesebično stavili na raspolaganje. Na primjer, tada već jako stari pjesnik Dragutin Tadijanović potpisao je prijavni list. Ne zato da bi pridobio nekakve simpatije već zato što je vjerovao i znao da je za slobodu potrebno dati sve. Ispod toga sve je bilo malo. Ipak, nisu svi umjetnici bili kao jedan.
Uvijek ima i „ kameleona“, „petokolonaša“... Hrvoje Hitrec, zamjenik zapovjednika Josipa Palade i sam veliki pisac u knjizi, između ostalog, piše: „ Bilo je i onih koji su čekali ishod rata u potaji pa i još manji broj koji su u europskim središtima govorili protiv Hrvatske a to čine i danas. Prema ovima zadnjima možemo osjećati samo prezir, ali se možemo vrlo odlučno oduprijeti njihovom ponovnom ulasku u hrvatski kulturni život, kao da se ništa nije dogodilo.“ Hitrec, nadalje spominje herojstvo Žarka Potočnjaka koji je pod paljbom s obale nastojao gliserom uskočiti u opkoljeni Dubrovnik ali i neke druge hrvatske umjetnike koji su u razrušenom Vukovaru već snimali film za srbijanske medije bez obzira je l’ on bio antiratni ili ne.
Rasformirani 1992.
- Odmah sam pristao da budem zapovjednik satnije „Hrvatski umjetnici“ – dodaje Palada. – Samo sam tražio odriješene ruke. A to je značilo da ima slobodu procjene tko je spreman a tko nije za napore i borbe. Zbog toga su mnogi „završili“ u pričuvi. Jedan od onih koji zbog godina nije dobio uniformu bio je i Dragutin Tadijanović. Najstariji je bio književnik i prevoditelj Josip Tabak. - Najspremniji su bili kaskaderi, studenti i baletani – naglašava Palada. – Odabrali smo 120 umjetnika koji su obučavani u učeničkom domu „Franjo Bučar“ u Zagrebu gdje je ravnatelj bio profesor Zoran Švelec koji je već imao iskustva u vježbanju budućih pripadnika Zbora narodna garde.
Da, zapravo u takvim teškim trenucima, nitko – što može biti čudno za nekada prkosne i ćudljive umjetnike – nitko se nije žalio na uvjete, uniforme, napore i naoružanje U punoj ratnoj spremi, hrvatski umjetnici pojavili su se 20. listopada 1991. godine ispred Mogile u Maksimiru. Ljepotom su se, kažu očevici, izdvajale umjetnice Jasna Bilušić i glumica Perica Martinović. Smotru je obavio Ivan Milas u pratnji pukovnika Vinka Šebreka. Satnija je podijeljena na manje skupine od po deset boraca. To znači da je na ratištu bilo oko 100 branitelja – umjetnika. - Takva je bila odluka – prisjeća se Josip Palada. – Iz više razloga. Uloga mojih boraca bila je, prije svega, da na ratnom području osnivaju novine, pokreću radio – postaje i na druge borce djeluju ohrabrujuće. Uz sve, nije se moglo dopustiti da cijela satnija bude skupa. Što mislite što bi neprijateljska ratna mašinerija radila kada bi nekoliko naših boraca poginulo ili kada bi bilo zarobljeno. No, imali smo i loših iskustava. Kada su krenuli u borbu neki baletani su dobili otkaz u HNK. Tako je odlučivao ravnatelj Dragan Milivojević. Neslužbena himna satnije bila je „Lili Marlene“ koju su Anja Šovagović i njezina ženska glumačka družba prepjevale na hrvatski i pjevali Hrvatskoj vojsci. Emitirana je na televiziji i postala je hitom. - Satnija je ispunila svoju zadaću u ožujku 1992. godine – ističe Palada. – Rasformirana je. Pojedinci su se pridružili drugim formacijama i neki čak kao Ivan Tolj dogurali i do generala.
U ožujku 1992. godine Satnija „Hrvatski umjetnici“ položila je svečanu prisegu Domovini. Govorili su svi – generali Štimac i Feldi a predsjednik Sabora dr. Žarko Domljan imao je posebno lijepe riječi za umjetnike u odori. Svi su ih hvalili.
- Da, tako to ide – kaže Palada. – kakva bi to bila svečanost da se na njoj ne čuju riječi hvale. – Ali, nije sve to bilo ni lako ni naivno. Nikada neću zaboraviti trenutak kada su umjetnici o svom trošku izradili identifikacije pločice na kojima je pisalo ime, krvna grupa i tako dalje. Tek tada su shvatili da idu u pravi rat u kojem se gine. Završena je igra u učeničkom domu „Franjo Bučar“, završene su predstave u kojima se umire i ostaje mrtav dok se ne ugase reflektori.
A umjetnici su, ipak, bez oklijevanja stupili na pravu pozornicu!
I autor, „Mačka pod šljemom“, pokojni književnik Joža Horvat potpisao je prijavni list. Kada bi objavili spisak svih onih koji su potpisali prijavni list bile potrebne dvije stranice. Zato ćemo objaviti samo neke po slučajnom izboru: Joža Horvat, Josip Pavičić, Zvonimir Milčec, Dalibor Cvitan, Arsen Dedić, Ivo Brešan, Damir Grubić, Goran Vilić, Željko Zima, Vatroslav Kuljiš, Krsto Papić, Vatroslav Mimica, Veljko Bulajić, Mija Oremović, Antun Nalis, Milivoj Puhlovski, Viorel Dascalu, Krešimir Dolenčić, Ivo Gregurević, Joško Juvančić, Goran Grubić, Duško Ljuština, Vilin Matula, Slobodan Milanović, Filip Nola, Filip Šovagović, Edo Vujić, Ivica Zadro, Oto Reisinger, Srećko Puntarić, Mladen Bašić...
Glavni zapovjednik satnije „Hrvatski umjetnici“ bio je Josip Palada. Kako je Satnija „razbijena“ u nekoliko područja zapovjednici su bili: Josip Palada (Sisak, zapadna Slavonija, Istra), Hrvoje Hitrec (istočna Slavonija, Istra), Dubravko Adamović (Moslavina), Marijan Babić (Banovina), Drago Asić (Lika), Dalibor Jelavić (Split, Šibenik, srednja Dalmacija) i Marin Matota (Pelješac, Dubrovnik, Ston).