Zar će neka skupina ozbiljnih ljudi uistinu raspravljati o tome je li u povijesti osvjedočeno zlo – zlo!?

Poštovani premijeru Plenkoviću,

obraćam vam se jer baš vi najviše možete pomoći u rješavanju teškoga problema koji me mori posljednja dva mjeseca. Od 8. prosinca, kad ste obznanili da će vaša Vlada pokrenuti povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, koje bi uz ostalo trebalo prevladati aktualne sporove oko pozdrava “za dom spremni” (“ZDS”), život mi se stubokom promijenio. Patim od nesanice, grizem nokte i pokazujem druge znakove anksioznosti; izgubio sam koncentraciju za rad i gotovo da ne mogu misliti ni o čemu nego o pozivu da postanem član toga već čuvenoga povjerenstva. Još uvijek me s tim u vezi niste kontaktirali ni vi osobno ni vaši pomoćnici. Moja nervoza je pak eskalirala kad sam prije tjedan dana pročitao vašu izjavu kako, u sklopu “vrlo temeljitoga i studioznoga rada“ na pripremi povjerenstva, vi i drugi iz Vlade razgovarate s “najstručnijim ljudima iz različitih disciplina“ i proširujete krug ljudi za koje želite da u to budu uključeni.

Pa zašto, pobogu, još niste razgovarali sa mnom? Koautor sam knjige “Suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj. Stavovi i mišljenja aktera i javnosti u poraću” koja je objavljena 2010. godine na temelju rezultata velikoga istraživanja. O toj problematici objavio sam neke novinske i druge tekstove te više puta govorio na skupovima i tribinama. Kao član upravnoga odbora Centra za suočavanje s prošlošću Documenta i aktivist civilnoga društva već dulje vrijeme djelujem u tom području. Nedavno sam izabran za predsjednika Hrvatskoga politološkog društva pa valjda dobro poznajem doprinos političke znanosti istraživanju (značenja i korištenja) političkih slogana i drugih važnih aspekata sporova o kojima bi jednom za svagda trebalo dati pravorijek rečeno povjerenstvo.

O prijepornim temama iz hrvatske prošlosti treba voditi meritoran dijalog, racionalan i staložen, ali fašistički poklič "za dom spremni" nije ta tema!

Za sudjelovanje u radu toga tijela možda je važno i obiteljsko iskustvo. Unuk sam antifašista kojega su kasnoga ljeta 1943. u Makarskoj ubili ustaše. Možda su vam zbivanja vezana za moju obitelj u Drugom svjetskom ratu osobno poznata s obzirom na to da su vaši Raosi i moji Lalići (bili) u prijateljskim odnosima, a sestra vašega djeda hrabro je pridonijela da se spasi život majke moga oca. Moja baka Ivka bila je partizanska ilegalka i hraniteljica troje siročadi koju su ustaše krajem 1943. i u prvoj polovini sljedeće godine htjeli smaknuti, ali uz pomoć i vaše obitelji nisu u tome uspjeli. Ustvari bismo se vi i ja trebali dobro razumjeti u vezi zbivanja u tom ratu jer obojica potječemo iz partizanskih obitelji koje su na području Podbiokovlja dale obol pobjedi nad fašizmom.

Već vas dugo doživljavam kao civiliziranoga čovjeka i demokratskoga političara te pravoga Europejca. Takav je moj dojam izravno potvrđen prigodom našega susreta prije nekoliko godina na prijmu u kanadskom veleposlanstvu. Dobro se sjećam – neki se utisci ne zaboravljaju – kako ste u toj prilici održali govor na tečnom engleskom i francuskom jeziku, da biste potom s jednim diplomatom razgovarali na njemačkom. Kao demokratski orijentiranom građaninu drago mi je što ste se odvažno suprotstavili primitivnoj i društveno štetnoj politici Tomislava Karamarka i njegovih pobočnika te postali predsjednik HDZ-a. U svom dosadašnjem premijerskom djelovanju uglavnom ste uspjeli uvesti neki novi stil, tolerantniji i pristojniji nego kod većine vodećih političara kod nas.

Zablude o Domovinskom ratu

Nadam se da mi nećete zamjeriti, barem ne puno, što u početku ovoga teksta koristim ironiju. Na takav sam se uvodni ton odlučio kako bih što jače iznio svoj zazor prema i samoj zamisli da neka skupina ozbiljnih ljudi kojima je stalo do (budućnosti) Lijepe Naše raspravlja o tome je li u povijesti sasvim osvjedočeno zlo – zlo. Pravi izvor moje nervoze je situacija da baš u mjestu Jasenovcu odnedavno postoji spomen-ploča u kojoj je uklesano “za dom spremni“. Kao i mnoge druge naše ljude, uznemiruju me najave (udruga) veterana HOS-a kako će ploče s tim pozivom biti podignute u drugim mjestima, ali i nereagiranje vlasti na tu sramotu osim poduzimanja bizarne inicijative da se pod okriljem institucija razglaba o prihvatljivosti te fašističke i zločinačke krilatice.

Naravno da uopće ne želim sudjelovati u radu takvoga povjerenstva. Mogao bih vam za njega preporučiti neke kolege sociologe i politologe koji su za područje suočavanja s prošlošću meritorniji od mene, ali nisam voljan pružiti ikakav doprinos djelovanju toga ad hoc tijela. Smatram da je takvo povjerenstvo, u kojem bi se uz ostalo propitivalo je li pozdrav “ZDS” fašistički i zločinački ili pak nije, sasvim bespredmetno, pa i pogubno za ovu zemlju. Prihvaćam ocjenu Slavka Goldsteina, uz ostale doprinose pisca “1941. godina koja se vraća“ kao jedne od najboljih suvremenih knjige o zbivanjima o Drugom svjetskom ratu kod nas, koji je ustvrdio: “Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću je besmislica. U njemu će opet sjediti ljudi različitih opredjeljenja i neće se ni o čemu dogovoriti.”

Da se razumijemo: suglasan sam da bi o prijepornim temama iz hrvatske prošlosti trebalo voditi meritorni dijalog između različito mislećih i osjećajućih aktera. Doista bi valjalo, kako ste naveli početkom prosinca, “na racionalan i staložen način u najširem pluralističkom duhu predložiti institucionalne i zakonske okvire kako bi se spriječile podjele u društvu”. Napretek je neriješenih pitanja iz toga područja koja zahtijevaju pametne zakonske i druge odgovore. Ali format i pripadajući sadržaj koji predlažete nije ni racionalan ni staložen, a svakako – u što smo se uvjerili posljednjih tjedana – nema učinak premošćivanja podjela. Ustvari postiže sasvim drukčiji efekt: od kada ste najavili pokretanje povjerenstva sporenja su sve prisutnija, a vaše učestale izjave o tome – kao inače vješt komunikator znate kako opetovano objašnjavanje neke problematične politike samo pogoršava raspoloženje u javnosti – uglavnom imaju efekt dolijevanja kerozina u vatru.

Ovdje se ukratko osvrćem na greške koje ste kao politički lider, po mojoj ocjeni, napravili propustima, činima i riječima u vezi pokliča “ZDS” i suočavanja s prošlošću. Prva: umjesto nereagiranja na provokaciju, trebali ste ovakvu spomen-ploču u Jasenovcu, čim je postavljena, na ovaj ili onaj način, zamijeniti istovrsnom na kojoj ne bi stajao sramotni pozdrav, pa i osobno doći na postavljanje takve ploče. Time ste mogli istovremeno odati dužno poštovanje poginulim i živim pripadnicima HOS-a (većina posljednjih najviše želi priznanje za sebe i pripadajuću pažnju vlasti i javnosti) te prevenirati tuzemni i međunarodni skandal, kao i očekivano širenje toga skandala.

Druga se greška odnosi na ideološki i politički opterećenu inicijativu za formiranje povjerenstva koja po mom uvjerenju ponajprije izražava taktiku sažetu kako u poslovici “brigo moja, prijeđi na drugoga” (baš me zanima koji će junak nad junacima biti na čelu toga povjerenstva) tako i u odgađanju rješenja problema za neko drugo, povoljnije vrijeme. Tu ste se unatoč svojim potencijalima ponijeli kao sasvim prosječan političar, dakle onaj koji se najviše brine za kakvo-takvo jedinstvo u svojoj stranci prije lokalnih izbora, a ne kao državnik – vođa koji se svojom vizijom i djelom skrbi za buduće naraštaje.

Treća greška tiče se vašega opetovanog isticanja da je spomenik Juri Francetiću u Slunju, koji je odlučno skinuo bivši premijer Ivo Sanader, bio drugačiji, veći problem od poruke “za dom spremni” na spomen-ploči u poviješću bremenitom mjestu Jasenovcu. Obrnuto od toga: ta je poruka zlokobnija od ijednoga ustaškoga zapovjednika i njegove postrojbe. Pozdrav “ZDS” je očito još uvijek živi simbol: Jean Chevalier i Alain Gheerbrant, autori “Rječnika simbola“, razlikuju žive i mrtve simbole, pri čemu posljednji “nemaju više odjeka ni u individualnoj ni u kolektivnoj svijesti”. Taj slogan na jedne aktere (najviše ekstremne desničare) djeluje kao “snaga koja ujedinjava”, druge (mnoge ljevičare i pripadnike manjina) također ujedinjava u smislu reaktivnoga homogeniziranja pred poznatom opasnošću, dok na treće, kojih je daleko najviše kod nas, djeluje sasvim drugačije – kao sila koja razjedinjava, dezintegrira društvo.

Četvrta je greška u zabludi, namjernoj ili nenamjernoj, prema kojoj “ZDS” dominantno ima suvremeno značenje, vezano za Domovinski i rat u Bosni i Hercegovini. Opet sasvim obrnuto od toga: ogromnoj većini građana ove zemlje, uključujući najvjerojatnije i vas i barem neke vaše suradnike, prva i glavna, ako već ne i jedina, asocijacija na taj pozdrav je vezana za hrvatske fašiste i Drugi svjetski rat. Ljudsko se iskustvo ne odnosi samo na činjenice; ono se, kako naučava nedavno preminuli sociolog Zygmunt Bauman, tiče i percepcije stvarnosti. Ali pokušaji nametanja percepcije neke političke skupine koja je u opreci s (povijesnom) stvarnošću može proizvesti samo sporove i sukobe u društvu. Nisam u mogućnosti “ući u glave“ aktivista udruga HOS-a koji su postavili ploču s tim pozdravom i planiraju taj virus i dalje širiti, ali ne treba biti stručnjak za uočiti kako takvo djelovanje bitno slabi ionako nedostatno jaku socijalnu koheziju.

O ekstremizmu se ne šuti

U današnjoj Hrvatskoj zajedno i najviše mirno žive potomci i ustaša i domobrana i partizana i neopredijeljenih u najtežem ratu koji je kod nas u velikoj mjeri bio građanski; u prvoj polovini devedesetih ovu su zemlju branili i obranili svi oni (mi). Zbog tih i drugih razloga nejasno je zbog čega ljudi koji su kao dragovoljci osobito pridonijeli pobjedi nad velikosrpskom agresijom sada jako štete interesima Lijepe Naše. Istina, mnogi od njih su se u posljednjem ratu borili u znaku toga pokliča i istovrsnih simbola iz 40-ih, ali to je bio njihov izbor koji je tolerirala upravo vlast HDZ-a. A možda izvjesni od tih bivših branitelja, kao i drugi ekstremisti, nastoje da samo jedna političko-povijesna tradicija, ona ustaška, bude kod nas općeprihvaćena, na ovaj ili onaj način, milom ili silom, izravno ili licemjerno? Ako je tako, vlast na ta nastojanja koja nagovještavaju još teže sukobe mora odlučno reagirati.

Peta se greška odnosi na neosnovana izjednačavanja. Na ovim stranicama već sam pisao o tome da socijalistički poredak u većem dijelu svoga trajanja, najmanje od sredine 60-ih pa do svoga kraja, nije imao obilježja svevlasti, pa ga vezano za to dugo razdoblje (drugačije je s prvih dva desetljeća Titove vladavine) nije osnovano stavljati “u isti koš” s kvislinškim režimom iz prve polovine 40-ih godina. Također, neutemeljeno je i izjednačavati partizane odnosno komuniste s ustašama: prvi su i mnoge korisne stvari donijeli ovoj zemlji, a drugi ništa dobroga.

Vama i svima upućujem apel da se obustave aktivnosti pripremanja i djelovanje povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Ako takvo povjerenstvo baš mora početi s radom, onda vas molim da se pritom neke civilizacijske vrijednosti ne dovode u pitanje. Rasprave o tome je li “za dom spremni“ prije i vazda fašistički i zločinački pozdrav ili nekakav drugačiji, razglabanje je li Jasenovac bio logor smrti u kojem je zajedno s obližnjim u Staroj Gradiški ubijeno više od 83.000 ljudi ili su u njemu bili “radni pogoni“ gdje su ljudi umirali od prirodnih bolesti, kao i sporenja jesu li pripadnici Jugoslavenske armije sredinom 1945. ubili velik broj ratnih zarobljenika i civila ocjenjujem bedastima i društveno štetnima. Ako i vi, poštovani premijeru, kao osoba i političar rečene rasprave ocjenjujete na takav način, molim vas da zbog psihičkoga stanja i mira nacije učinite sve što je u vašoj moći da se one više ne vode pod “visokim pokroviteljstvom“ demokratski izabrane vlasti. 

>> S anemijom kakvu ima premijer Andrej Plenković normalno se živi