Zar ćemo se prodati za dvadesetak srebrnjaka, pitao se Saša Britvić

Hoćemo li postati poligon (i to prilično jeftin) za mlade i islužene strane pjevače zanemarivši ono što nam je tu, pod nosom? Što je s hrvatskim skladateljima, pjevačima, glazbenicima, dirigentima koje i tako posve zanemarujemo?

Zar ćemo se prodati za dvadesetak srebrnjaka? Nije mi svejedno u kakvim ćemo uvjetima stvarati glazbu sljedećih četiri do osam godina... Tako je u proljeće prošle godine pisao, zborio i zapravo hrabro protestirao nedavno iznenada preminuli dirigent i intelektualac Saša Britvić, čijem je preranom odlasku javna televizija s čak četiri programa dala sramotno nezamjetan tretman (uostalom baš kao i također nedavno preminulom velikom hrvatskom tenoru Krunoslavu Cigoju). Svoja razmišljanja Saša je Britvić još prošle godine slao na adrese najmoćnijih ljudi u zemlji, a rezultati tog protestiranja i razložnog komuniciranja i razmišljanja bili su polovični i, kao što se sada vidi, čak i sudbonosni. Saša Britvić bio je umjetnik s dušom. Jedan od najobrazovanijih, ako ne i najobrazovaniji hrvatski dirigent svog vremena i svoje generacije.

Osim u glazbu, razumio se u mnoštvo toga, od astrologije i matematike do povijesti umjetnosti i napose književnosti. Ništa čudno. Jabuka ne pada daleko od stabla, a otac mu je bio čuveni hrvatski pjesnik (i tekstopisac, ali to tek na drugom mjestu) Drago Britvić, podravski sin koji je napisao neke od najljepših hrvatskih pjesama ljubavne, ali i domoljubne tematike koje nikada, ali baš nikada neće nestati iz pučke memorije Hrvata. Cijela je ta raskošna književna, posebno poetska (moramo priznati i boemska) popudbina itekako utjecala na formiranje Britvića kao umjetnika i glazbenika iznimne erudicije i energije, uvijek spremnog na požrtvovno i nimalo lukrativno raščlanjivanje čak i najobičnijih i najočitijih istina i dogmi. Nije Britvić bio tipični i neinformirani Don Kihot koji juriša na betonske i kamene vjetrenjače, ali nije bio ni daleko od toga. Imao je jako puno idealističkog u sebi u vremenu koje idealizam otvoreno prezire. Previše se on načitao literature i naputovao svijetom, narazgovarao i nadružio s ljudima svih mogućih profila i namjera da bi mirno, poput nekog okamenjenog dirigentskog mastodonta mahao repićem pred nekim novopečenim političkim ili umjetničkim autoritetom. Na početku dirigentske i glazbeničke karijere Britviću se nasmijala Fortuna.

Dobio je krupnu igračku, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić iz kojeg je netom otišao legendarni Vladimir Kranjčević. Diplomski koncert imao je Saša s goranovcima i Zagrebačkom filharmonijom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na programu je bio Cherubinijev Requiem. Mnogo se Requiema Saša nadirigirao od te 1988. godine. Ali, je li mu se iznimni trud isplatio? Bio je suosnivač ansambla Cantus i osnivač Hrvatskog baroknog ansambla. Pokretao je festivale od kojih neki (primjerice Zagrebački barokni festival ZABAF) nisu preživjeli tranzicijski hrvatski i zagrebački rašomon. A Saša Britvić je cijelog svog prekratkog života (u kojem je bilo i puno hedonističkog veselja i osobnog zadovoljstva) pokušavao samo jedno. Kao i svaki drugi autohtoni i neponovljivi umjetnik koji svakog dana polaže svoj diplomski ispit pred vlastitim ogledalom, pokušao si je taj čovjek rijetke inteligencije pronaći mjesto pod suncem. I, da si ne lažemo, nije uspio. Ali ipak nije živio uzalud.

>> U 51. godini života tragično preminuo dirigent Saša Britvić