Zar je svaki pravi Hrvat katolik?!

U vrijeme kad se 80 posto Hrvata izjašnjava katolicima, udruga Protagora jedina je organizirana i iole vidljiva oporba nabujalom klerikalizmu. Riječ je o udruzi za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznih poimanja svijeta, čiji čelnik tvrdi da je broj katolika u Hrvatskoj jednostavno napuhan za političke svrhe i da je stvarna brojka – 30 posto.

Dr. sc. Milan Polić, inače profesor na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, međutim, u svojim stavovima nije osamljen: nakon osnivanja udruge, pridružila su mu se dva saborska zastupnika, pet sveučilišnih profesora, odvjetnici, suci, nakladnici, srednjoškolski profesori, ugledni redatelj, društveni aktivisti i poneki novinar. Zajedničko im je razmišljanje da je

klerikalizam postao nepodnošljivo nasrtljiv, stoga su osjetili potrebu za organiziranim djelovanjem.

– Postojala je potreba da se ljudima može po potrebi pružiti podrška i pomoć jer zbog ireligioznog se stava ostajalo i bez posla. Postoji snažna nelagoda kod ljudi da bi mogli biti ideološki prokazani kao ireligiozni, a u našim uvjetima to odmah pobuđuje sumnju i u nacionalnu ispravnost. Godinama se ljudima utuvljivalo u glavu da je svaki pravi Hrvat katolik – kaže prof. Polić.

Koja su to prava ireligioznih osoba ugrožena i tko ih diskriminira? Ovih dana, kaže, dobiva hrpe božićnih čestitaka od pošiljatelja koji znaju da je ateist, no kad bi on uzvratio prigodnim čestitkama uz neki religijski, ali nekatolički blagdan, Međunarodni dan rada ili čak uz Dan žena, mnogi bi se, misli, vjerojatno uvrijedili.

Ravnodušan prema Bogu

– Kada bih, poput kolega nastavnika, sudaca, policajaca i drugih javnih djelatnika i državnih službenika, svoje radno mjesto "ukrasio" crvenom zvijezdom i slikom Marxa, vjerojatno bi me već netko od studenata prijavio fakultetskoj upravi zbog ideološke sablazni. Osobno mi je nevažno, ali načelno je važno da u sekularnoj državi ne bih mogao položiti prisegu za predsjednika države jer ne bih pristao izgovoriti laž – "Tako mi Bog pomogao". Svakodnevni govor prepun je uvreda na račun ireligioznih ljudi, sve do poricanja njihove ljudskosti. Diskriminacija ireligioznih osoba prisutna je posvuda, a strah od raznih oblika pritisaka i maltretiranja zbog ideološke nepodobnosti veći je nego što je ikada bio u posljednjih 30 godina socijalističke države. Svatko tko ne vjeruje da su ireligiozni u ovoj državi opako diskriminirani, neka tjedan dana nosi oznaku da je ireligiozan, kao što katolici nose oznaku svoje religijske pripadnosti, pa neka s tom oznakom ode pred svog poslodavca, pred suca, pred državnog službenika, pred odgojiteljicu svog djeteta u vrtiću ili nastavnicu u školi – energičan je profesor Polić, dodajući kako njegova udruga reagira prema mjerodavnim tijelima u slučajevima kada se ljudi žale zbog diskriminacije. Potom smo ga zamolili da definira svoju ateističku filozofiju.

– Prema Bogu sam kao razuman čovjek ravnodušan jer sam takav prema svemu što je izvan spoznajnog dosega razuma. Osim toga, meni Bog jednostavno ne treba i ne bih se mijenjao ni s kim tko ne može bez njega. Pitali su me, najčešće teolozi, zar se ne bojim smrti. Strah od smrti u pravilu je strah od života i svima koji si žele vječni život poručujem: pazite da vam se želja ne ostvari – reći će prof. Polić.

S obzirom na to da se često čuje kako su nereligiozni građani ljudi bez duhovnosti, pita se što su filozofija, znanost i umjetnost ako ne duhovne tvorbe. Duhovnost, tvrdi, nije rezervirana samo za religiozne.

– O onima koji otvoreno tvrde da su ireligiozni ljudi bez duha, bez vrijednosti, bez smisla života, da su u službi zla, pa čak i da nisu ljudi, mogu reći jedino da su jadne budale koje nemaju pojma o čemu govore. Istraživanje je pokazalo da su ireligiozni znatno bolje obaviješteni o religijskim pitanjima od onih koji se izjašnjavaju kao religiozni – kaže predsjednik udruge Protagora, dodajući da osobno ima dvije Biblije, Kur'an i Talmud te da ih iščitava.

Govoreći o najštetnijim posljedicama "ideološke nasrtljivosti Crkve", profesor kaže da je ono najgore što se dogodilo u ovih dvadeset godina crkvenog uzleta u Hrvatskoj – ideološko porobljavanje mladih umova. Neizmjerno mu je žalosno vidjeti i čuti kada je, primjerice, budućim učiteljicama, koje bi trebale odgajati djecu da budu slobodoumna i istinoljubiva bića, da misle razložno i razgovaraju argumentirano, jedini argument u raspravi o pitanjima koja dotiču religijske teme: ja vjerujem da je tako i nitko me neće uvjeriti u suprotno.

– I, da stvar bude gora, te djevojke nemaju pojma o Novom zavjetu, a često ne znaju čak ni to da je Crkva prihvatila teoriju evolucije pa još uvijek dokazuju da su ljudi nastali doslovno tako kako je zapisano u Knjizi Postanka. Posljedica ideološke nasrtljivosti Crkve upravo je duhovno siromaštvo koje je posijano u umove onih koji bi nam trebali omogućiti budućnost. Ima, dakako, pametnih mladih katolika, kao što je Hrvoje Cirkvenec – kaže profesor Polić, koji drži da vjeronauku nije mjesto u javnim školama.

– Ako Crkva želi vjeronauk u školama, dovoljno je bogata da može osnovati katoličke škole. Imali smo pritužbi roditelja da u javnim vrtićima djeca prije obroka mole, da su u školama za vrijeme vjeronauka prepuštena sami sebi, da su izložena poruzi – otkriva profesor, koji također misli da isticanje križeva u javnim ustanovama nije u skladu s našim Ustavom.

– A sve koji se prenemažu kako to nije nikakav problem pitam: bi li tako govorili i da su to neki drugi simboli? Kako bi se trebao osjećati ateist pred sucem koji raspelom u svojoj sudnici jasno poručuje ne samo da je on katolik nego da želi da to svi znaju. Isticanje križeva i svetih sličica u javnim ustanovama ne mogu shvatiti drukčije nego kao ideološku provokaciju i kao oblik duhovnog nasilja nad neistomišljenicima – kaže predsjednik Protagore, koji nimalo blagonaklono ne gleda ni na pojavu obraćenika, poput onog najpoznatijeg, Zdravka Tomca.

Ideološki lajbeki

– Znatan dio tzv. obraćenika obični su karijeristi ili barem strašljivci koji okreću ideološke lajbeke kako vjetar puše. Jedan su također znatan dio ljudi autoritarnog mentalnog sklopa, koji ne mogu bez autoritarnih vođa i koji uvijek očekuju "direktive odozgo", pa kad one više ne dolaze iz Partije, onda se okreću Crkvi. Uostalom, Branko Ćopić to je već odavno lijepo opisao, samo je Nikoletina Bursać konvertirao u suprotnom smjeru. Autoritarni je model isti: Partija ili Crkva, partijski komesari ili svećenici, boljševizam ili kršćanstvo. Kralj je mrtav, živio kralj! – reći će profesor Polić, kojeg pitamo može li sa sigurnošću tvrditi da nikada neće biti jedan od "njih".

– Čovjek nikada u životu ne može biti siguran da ga neće snaći neko zlo. Ja sam već pomalo u godinama kada ljudi gube pamet, pa sada dok sam još dovoljno lucidan ne bih htio tvrditi nešto što nije pouzdano. Ali, dok sam još pri pameti, svakako bih želio da mi se to ne dogodi – poručio je profesor Polić i na kraju zamolio da mu dopustimo da "svima kojima to nešto znači zaželi sve najbolje za Božić i da im se ostvari ono što si sami žele."