Zar Karamarko zaista misli da je Bog uz HDZ kojem đubre i Kevina jama “dižu atmosferu”!?

Ako je Omiš nagovještaj onoga što nas očekuje, iduće bi političke kampanje mogle proteći u nabacivanju verbalnim izmetom. Ipak, politički govor, kako god ružan bio, sve dok ne predstavlja izvan svake sumnje huškački govor mržnje, ne bi trebalo kazneno progoniti. “Animatoru” HDZ-a iz Omiša i njegovu stranačkom šefu Tomislavu Karamarku bila bi učinjena velika usluga da se primitivna rođendanska “zdravica” u čast 24. obljetnice osnivanja stranke kazneno procesuira. A sve i da su HDZ-ovi kandidati najbolji izbor, bilo bi nepošteno da na tako prizeman, neciviliziran način, veličajući metode onih koje osuđuju, ostvaruju političke pobjede. Da je poštenja u navodno posve novoj političkoj garnituri HDZ-a, koja djelima želi pokazati da nema ništa zajedničkog s nekadašnjim nepoštenjem dijela HDZ-a, sami bi osudili omiški govor ili se barem ispričali.

Poštenje čini i politička kultura, a uličarsko poticanje vrijeđanja predsjednika države, kakav god on bio, nekulturno je i za mizerne ekstremističke stranke koje niknu pred svake izbore. A što reći za “U Kevinu jamu s njima!”? Zar je Milijanu Brkiću, Anti Sanaderu, Zlatku Ževrnji i Anti Babiću, kako je objavila Slobodna Dalmacija, a što nije demantirano, uistinu vrijedan odobravanja i cerekanja poziv da se političke protivnike baci u jamu, pa makar i kao politička stilska figura iza koje ne stoje stvarne namjere.

Zar “politički animator“ HDZ-a uistinu misli da je on drugačiji od partizanskih zločinaca koji su u tu jamu bacali svoje političke protivnike. Isti su. I animator HDZ-a bacao bi ljude u jamu samo zbog političkog opredjeljenja. Kao što bi Tomislav Karamarko, sve dok se ne ogradi, za svoju političku pobjedu nad “crvenima” očito i na to pristao. Zar Karamarko uistinu misli da Bog stoji iza HDZ-a koji pristaje da čovjek čovjeku kaže “đubre”!? Zar je stvarno šef najveće oporbene stranke u stanju zazivanje bacanja ljudi u jamu nazvati “dizanjem atmosfere”, “vraćanjem energije i emocija s početka devedesetih” i je li uistinu 15.000 ljudi poginulo u Domovinskom ratu tako uzaludno.

Otkud Karamarko crpi tu drskost da za svoje političke interese prisvaja tih 15.000 mrtvih kao svoje prijatelje i da si uzima za pravo da on bude tumač motiva njihove žrtve. Ako je upriličenom političkom “pijankom” uvrijedio makar ijednog od poginulih branitelja, mora se ispričati. Karamarko nije svjestan da i njegov takav istup, a ne samo političko cirkusiranje vladajućih s Josipom Perkovićem, zdravstvenim odgojem, referendumom o braku ili ćirilicom, također tjera mnoge, kao što on čuje mrtve, da se pitaju “što ste im ovo dopustili da naprave od Hrvatske!?”. Nevjerojatno je da “đubretarenje” i “jazovkovanje” u europskoj Hrvatskoj mogu izazvati ovacije među navodnom političkom elitom.

S pravom su se mnogi hrvatski građani, kojima premijer Zoran Milanović nikad nije bio simpatičan ni njihov politički izbor, nedavno osjetili i sami uvrijeđenima kad se redateljica Jasmila Žbanić usudila “njihovu” premijeru reći: “Marš kući!”, to više što su joj ti građani dali milijune kuna. Jednako gnušanje izaziva i osvješćivanje na što je HDZ kao vodeća oporbena stranka u stanju trošiti milijune dobivenih kuna poreznih obveznika. Da mogu, sigurno bi uskratili svaku kunu koju daju za takvu demokraciju. Karamarku je Josipović, ali i njegovi roditelji, kao i najveći ustašoidni antifašist na ovim prostorima – bivši predsjednik Stjepan Mesić, bio sasvim dobar i nije mu smetao njegov roditelj kad je on, primjerice, svoj predsjednički autoritet založio uvjeravajući naciju da Tomislav Karamarko nije zloupotrebljavao (para)obavještajni sustav u unutarstranačkoj borbi. Je li i onda “gospodin s drugog brijega perfidno radio protiv interesa vlastitog naroda”?

>> U Zlataru obilježena 24. godišnjica osnutka HDZ-a