Hoće li nam Brexit vratiti naše Irce?

Razmišljajući o čemu bih danas mogao pisati zatekao sam sebe pred bijelim listom papira, u situaciji od koje strahuje većina onih kojima je pisanje posao. Zagledajući u svoje bilješke nisam se mogao odlučiti o čemu bih mogao pisati. Nije mi nedostajalo tema, ali mi nešto nije dalo da svoju pažnju posvetim nijednoj od njih posebno. Sve su mi se nekako činile teške i tmurne, a nisam htio dodavati i svoju kaplju gorčine na svu tu “svjetsku muku”.

Događaja je bilo u izobilju, od kojih je svaki ima svoju čar, a poneki se čak čini kao da o njemu ovisi sama sudbina svijeta. Ponekad nas ti događaji toliko zapljusnu i okupiraju našu svijest da izgubimo kriterij o tome što je u životu bitno a što sporedno. To je posebno izraženo u našem današnjem vremenu gdje smo bombardirani informacijama sa svih strana i gdje je biti “informiran” postalo imperativ života.

Mogao sam, tako, pisati o tome kako su demokrati protiv Trumpa pokrenuli opoziv i kako nas mediji sada po stoti put uvjeravaju kako on ovoga puta stvarno pada. Međutim, to je toliko kompleksna tema i toliko stvari treba objasniti, za što nemam dovoljno prostora, pa sam na kraju odustao. Istovremeno, koja korist sada pisati o tome, kada je u medijskom prostoru stvorena tolika navijačka buka da se ništa ne može čuti? U čemu je poanta držati govor u sobi u kojoj trešti glasna muzika? Bolje, onda, sačekati malo da se razbistri magla a emocije splasnu, da bi argumenti mogli došli do izražaja.

Onda sam mislio pisati o Greti, jadnoj maloj djevojčici iz Švedske, koja je trenutno tema svih razgovora, a koju netko koristi zarad ostvarenja svojih političkih ciljeva. Prije su roditelji djecu plašili babarogama, a danas je izgleda dovoljno, upaliti TV u trenutku dok se na ekranu pojavljuje stručnjak za klimu. Kad odgledaju te stručne analize pune nade, djeci ne preostaje ništa drugo nego da se zapitaju – ako će uskoro kraj, zašto bismo onda uopće išli u školu?

Doista je žalosno promatrati stanje svijeta koji je sebi dopustio, da netko djevojčicu s posebnim potrebama do te razine istraumatizira, da bi ona u stanju rastrojstva čitala poruku koju su joj pripremili. A sve to kako bi svoje interese sakrili iza ovog krhkog bića kojeg koriste kao instrument za projekciju svojih političkih i korporativnih interesa.

Dovoljno se toga zanimljivog događa kod Britanca, ali je to kod njih toliko dinamično da se zanimljivim čini samo političkim fanaticima, pa vas nisam htio oko toga zamarati. Jer se čini kako se situacija mijenja iz trena u tren, a opet sve ostaje isto i ide svom kraju.

Mogao sam prebaciti temu i preko Kanala, pa pisati o tome kako će se i Europska unija, a s njom i mi, naći u problemu oko Brexita. Dok se u našim medijima bavimo kako će izlaskom Britancima crknuti krava, iz fokusa nam bježi kako će u isto vrijeme crknuti i nama. Ali nema problema jer se nadamo kako će njihova ipak biti veća. Apsurd je u ovoj priči da bi jedino Hrvatskoj Brexit mogao koristiti, jer bi nam se uskoro mogli vratiti mnogi naši “Irci”.

Iako sam u zadnje vrijeme više gledao u tuđe dvorište, mogu reći kako naši ništa ne zaostaju za svijetom. Tako se mogla napisati fina kolumna o tome kako je Lovro Kuščević imenovan za člana odbora za zakonodavstvo, iako mu je na zahtjev DORH-a ukinut saborski imunitet i pod istragom je. Njegovo imenovanje nam sada dobro ilustrira u kakvom nam je stanju država, jer dok je on pretvarao štalu u vilu sada ispada kako nam politika pretvara državu u štalu. U njoj je, izgleda, jedino sigurno da smo mi krave koje i dalje planiraju musti.

Moglo se toj slici dodati i slučaj suca Turudića, koji je uhvaćen u prekršaju. Sudac se raspojasao i stisnuo papučicu gasa, pa ga je policija u tome zaustavila. Poslije se žalio kako se nije odazvao pozivu suda, jer mu nije uručen poziv, pa je krivnja pala na Hrvatsku poštu. No, stvar je dovedena do apsurda kada se pokušao obraniti kako ga je policija natjerala u prekršaj. A kad pogledamo da je sve potvrdio sud, ostaje još samo da sudac Turudić kaže kako je postao žrtvom korumpiranog hrvatskog pravosuđa.

Ali čini se kako nas “buka i bijes” velikog svijeta često čine gluhim i slijepim za stvari koje život čine ljepšim. Mogao sam tako napisati još jednu kolumnu s kojom bi se pojačao osjećaj gorčine, ali ipak mislim kako je kolumna mjesto na kojem se reflektira o stvarnosti i pokušava dati događajima neki smisao, probuditi nadu kako ipak život lijepim čine “male stvari”. Mi često zbog osjećaja da sudjelujemo u nečem “velikom” propuštamo vidjeti te male stvari. Zbog onoga što nemamo često nismo zahvalni na tisućama sitnica koje imamo.