Na ovogodišnjem Eurosongu u Beču nastupit će i Australija. Tu je priliku ova daleka zemlja-kontinent dobila jer je šareno natjecanje europskih lakih nota iznimno popularno čak i u Australiji, državi koja je stvorena od brojnih nacija i tradicija. O australskom sudjelovanju na bečkom Eurosongu u brojnim intervjuima svjetskim medijima neumorno svjedoči i australski Hrvat, povjesničar Dean Vuletić. On se u svojoj sveučilišnoj karijeri bavio i proučavanjem jugoslavenske pop-glazbe, a onda i Eurosongom na kojem je Jugoslavija godinama bila prisutna kao jedina socijalistička zemlja, i to još od 1961.
Za Eurosong se zna da promovira državu sudionicu, narod, turizam, čak i politiku, a onda, negdje pri kraju popisa, i glazbu i, ne manje važno, glazbenike. Hrvatska ni ove godine ne nastupa na Eurosongu. Hrvatskom turizmu, politici, državi, narodu i glazbenicima očito ne treba međunarodna promocija u obližnjoj i bliskoj zemlji s kojom nas veže i jedan dio povijesti. Hrvatskoj ni Austrija, zemlja domaćin Eurosonga, očito nije previše zanimljiva za prezentaciju svoje ukupne i ne samo turističke ponude, kao da nam iz te zemlje ama baš nitko ne dolazi na Jadran. Hrvatsku, očito, ne zanimaju ni brojni i ponosni gradišćanski Hrvati, koji bi vjerojatno zdušno navijali za hrvatskog predstavnika ili predstavnicu da se Hrvatska udostojila pojaviti na Eurosongu u Beču. Ali gradišćanski Hrvati su potpuno nepravedno već godinama na marginama interesa hrvatske političke, a onda i kulturne elite, ali to je jedna sasvim druga, iako iznimno važna tema.
A zašto Hrvatske nema na Eurosongu? Pa moćna Hrvatska radiotelevizija papagajski uporno tvrdi da se time štedi. Jer, novca, zna se, nema. Kao da ga je ikada i bilo. A put do Beča dalek je, a onda i skup, i to za javnu televiziju koja uglavnom (dobro) živi od televizijske obavezne pristojbe. Ali, ako nema novaca za eurovizijsko natjecanje na Eurosongu, onda HRT ima za odvjetničke troškove. I to lijepu svoticu kuna. Prema nedavnoj raspravi u Saboru o HRT-u, ta kuća godišnje za odvjetničke usluge troši milijune kuna. Dakle, nema se za program, ali ima se za odvjetnike koji od građana cijede neplaćene TV pristojbe, čak i putem ovrha. I tu se vrti prilično masni i prilično tajnovit posao.
Okreću se kao na ražnju teški milijuni kuna koji zvuče nestvarno u siromašnoj zemlji. Naravno, HRT od nečega mora živjeti. Zakon o TV pristojbi mora se poštovati. Uostalom, HRT gledateljima ipak pruža kvalitetan radioprogram, a tu su i treći i četvrti televizijski program koji gledateljima pružaju obilje dobrog programa koji nema samo komercijalni, iritantni pristup i sadržaj. Posebno su važne emisije iz arhiva. One podsjećaju da ovaj narod ima pravo na sjećanje i pravo na svoju prošlost. HRT je i danas kuća koja okuplja brojne nezamjenjive profesionalce različitih zanimanja, kuća bez koje je teško zamisliti hrvatski suvremeni film, sport, glazbu, novinarstvo... No HRT-u trebaju i sadržaji kojih se ne odriču državne, tj, javne televizije i u kapitalistički puno profiliranijim državama nego što je to Hrvatska. A jedan od takvih javnih i kulturološki bitnih sadržaja je sudjelovanje na Eurosongu, kojem se može prigovoriti glazbena kvaliteta, ali ne i dugovječnost i popularnost, i to i na drugim kontinentima. A ako HRT nema ljude koji su kadri organizirati pravedan izbor kvalitetne domaće pjesme za Eurosong, možda bi se i taj posao mogao prepustiti očito uzorno ustrojenim i za svaku akciju spremnim odvjetničkim uredima. Ako znaju s milijunima kuna, valjda će znati i sa lakim notama, i to na zadovoljstvo puka kojem ne treba samo kruha, nego i igara.
>> Ne želimo da ljudi glasaju za nas jer nas žale, mi nismo drukčiji
Štovani novinaru, eurosong je svoje posljednje svijetle trenutke imao devedesetih. U tome vidjeti priliku za promociju, e za to treba stvarno imati mašte. Odite na ulicu pitat ljude tko je pobijedio prošle godine ili kada je Hrvatska pobijedila pa ćete vidjeti efekte promocije.