U vrijeme procvata burze sredinom prošlog desetljeća mnogima je ulaganje u dionice postala važna, a nekima i glavna preokupacija – no u konačnici neki su imali sreće i novac oplodili te ga uložili u biznis, a neki su zbog krize koja je počela 2008. izgubili cijeli ulog ili velik dio njega. Iako ta kriza nije bila prva, za domaće je ulagače bila osjetnija jer je samo dvije godine prije, u jeku rasta dionica, država domaće tržište kapitala kroz javne ponude dionica jače približila malim ulagačima, a i banke su nudile kredite namijenjene isključivo kupnji dionica, pri čemu su se osigurale očekivanim rastom njihovih cijena. Bilo je, naravno, i onih koji ulaganje nisu smatrali brzinskim izletom, no većinom je bila riječ, iako ne isključivo, o uhodanim ulagačima. Jer zaraditi, a još brže izgubiti, na tržištu kapitala moguće je u kratkom roku. Zato su neki umjereno vagali ulaganja, a to prakticiraju i danas.
Gordan Lauc, vlasnik tvrtke Genos, prvog privatnog DNK laboratorija u široj regiji i jedne od vodećih znanstvenih institucija u Hrvatskoj, počeo je ulagati na burzu krajem 2005., a izišao je, kako kaže, na sreću, dvije godine kasnije, kada je pokrenuo Genos u koji je uložio upravo zarađeni novac s burze. Da je čekao godinu poslije, velik bi se dio uloženog zbog početka krize rastopio.
Mentor iz srednje škole
– Ulaganje na burzu mi je predložio i u prvo me vrijeme savjetovao moj mentor iz srednje škole. Kasnije sam s nekoliko kolega, svi znanstvenici iz područja biomedicine ili biologije, formirao neki oblik “kluba” u kojem smo izmjenjivali iskustva. Zanimljivo je da smo svi imali potpuno različite strategije ulaganja, no bili smo gotovo jednako uspješni. Gledano unazad, to i nije bio problem u situaciji kada je tržište raslo i više od 50 posto godišnje – kaže Lauc.
Sličnu priču dijeli Nikica Gabrić, vlasnik i ravnatelj poliklinike Svjetlost, a odnedavno i političar. Iako je na burzi dobio i izgubio, zarada je bila veća i dovoljna da pomogne u razvoju biznisa, od kupnje zemljišta do raznih aparata uloženih u polikliniku. Dosad je u svoj biznis uložio osam do devet milijuna kuna, a jedan dio iznosa uspio je namiriti upravo kroz zaradu na dionicama. Gabrićev savjetnik za ulaganje od početka je bio nedavno stradali vlasnik Auctora Marijan Palić, koji ga je, kaže, “navukao” da višak novca uloži u dionice. Tako je prvih 40.000 eura na burzu uložio 2002. godine.
– S ulaganjem sam počeo učiti o vrijednosnim papirima, a ulagao sam u dionice Plive, Ine, Kraša, Adrisa... Uloženo je imalo svoj vrhunac 2008. godine, no isto je tako velik dio zarade i pao početkom krize. I danas imam u portfelju nekoliko dionica, no više nisam toliko aktivan – kaže Gabrić.
Lauc, pak, ističe kako je imao dvojaku strategiju. – Jedna je bila kupovanje “zanemarenih” dionica i čekanje “da se probude”. Tako sam znao zaraditi i pet do deset puta na uložena sredstva. Druga je bila “daytrading” s popularnim dionicama. Trgovao sam na internetu pa sam uočio pravila u dnevnim fluktuacijama (primjerice, pauza za ručak, kraj dana i slično) te sam i po nekoliko puta na dan znao okrenuti čitav aktivni portfelj koji je na vrhuncu bio oko dva milijuna kuna. Imao sam i dva margin kredita jer što je bilo 10% godišnje kamate kad sam ja imao rast portfelja od 60 do 80% godišnje – prisjeća se Lauc. To što je pokrenuo tvrtku 2007. godine pokazalo se dobrim jer i ono malo što mu je ostalo na burzi palo je i do 90 posto, a nešto i završilo u stečaju. Kaže da su mu i ostale neke dionice – Božjakovine, Hotela Omišalj, Jelena... – ali da aktivan nije, a kupi tek pokoju dionicu ako misli da je ispod stvarne vrijednosti.
Vrijednost, a ne špekulacija
Iako ova dva primjera pokazuju kako ulaganja u dionice uz pametnu strategiju mogu biti važan zaokret za pokretanje ili poboljšanje vlastitog biznisa, velik je i broj slučajeva u kojima su ulagači izgubili sve, pa i svoju imovinu. Takvi danas ne žele o tome otvoreno govoriti. Ali istina je da je nakon zadnjeg sloma malen broj ulagača, tek onih hrabrih i profesionalnih, koji svoj novac i dalje ulažu na burzu. Ali, kako kažu, kao i uvijek, bez cilja da brzo zarade, nego da se po mogućnosti kroz nekoliko godina taj novac oplodi. Vani je kultura ulaganja duljeg vijeka i ondje se na ulagače u burzu nikada nije gledalo kao na špekulante, nego osobe koje aktivno upravljaju novcem i preuzimaju rizik. Kod nas je sve dobilo zamaha u zadnjem desetljeću, pa je u vrijeme euforije bilo mnogo ulagača koji su računali isključivo na brzu zaradu, ne zamarajući se mogućnošću pada burze.
– Mislim da bi ljudi trebali u dionicama prestati gledati ono što one nisu: špekulativni, kockarski instrument, a početi gledati ono što jesu: glavni štedno-ulagački instrument u suvremenim društvima. Sva relevantna istraživanja govore da dionice u dugom vremenskom roku na svjetskoj razini nose od pet do sedam posto prinosa više od obveznica, a još više u odnosu na štednju u banci, pa smatram da se dugoročno i Hrvatska uklapa u tu sliku – tvrdi Nenad Bakić, jedan od najaktivnijih domaćih ulagača na burzi. Kaže da su u besmislenom burzovnom balonu od 2006. do 2008. godine mnogi ljudi iz pohlepe i neznanja izgubili novac, što nisu racionalizirali, nego se trajno odmaknuli od ulaganja-štednje u najproduktivnijoj investicijskoj klasi, a to su upravo udjeli u javnim dioničkim društvima.
– Moja ulaganja uglavnom su usmjerena na hrvatske izvozne, proizvodne i turističke tvrtke te iako one ne briljiraju, smatram da su nekima od njih cijene tako patetično niske da opravdavaju rizik. Može se reći da je moj pristup dugoročan i da sam tzv. value investitor, fokusiram se na vrijednost, a ne špekulaciju. No, nekima možda paradoksalno, smatram da je manje rizično ulagati u dionice naših najboljih turističkih tvrtki nego kupovati državne obveznice ili držati novac u hrvatskim bankama. O stambenim nekretninama da i ne govorimo – poručuje Bakić. Kaže da je intenzivnije počeo ulagati upravo na vrhuncu balona i da je danas u lijepom plusu. Bakić je aktivan i u tvrtkama u koje je investirao pa nastoji legalnim načinima promijeniti ponašanje uprava koje su loše ili zloupotrebljavaju pozicije, a u tome je do sada imao i uspjeha i neuspjeha. Dodatni je problem što je kod nas u spašavanju gospodarstva, pa tako i cijena dionica tvrtki, zakazala država. Dok je Zapad poduzeo sve da se kriza u financijskom sektoru ne prelije na gospodarstvo, kod nas se takvo što nije dogodilo. Zato je vani oporavak već odavno zabilježen, čemu svjedoče i visoke vrijednosti burzovnih indeksa, dok domaća burza zajedno s ekonomijom pada.
I ja bi