Ondje vlada puno mirniji tempo života. Vrijeme je relativno nebitna kategorija. I ono što stvarno treba vidjeti da bi se vjerovalo: nema živčanih ljudi! Primjerice, u autobusu gužva, ljudi sjede jedan na drugome, ulazi žena sa živom kokoši pod jednom i koferom u drugoj ruci. Kontrolor joj hvata kofer, drugi čovjek kokoš, svi se dodatno komprimiraju i prave joj mjesto da sjedne. Ne mogu zamisliti kako bi takva situacija izgledala kod nas. “No hurry in Africa” uzrečica je koju razumiju i koriste i oni koji ne znaju engleski, a stranci je vrlo brzo nauče – kroza smijeh govori Osječanin Ante Vekić, bivši večernjakovac, koji je na afričkom kontinentu proveo punih mjesec dana.
Dvjesto eura za kumčad
No, ne zbog nogometa, već iz humanih pobuda. Naime, sa splitskom udrugom Zdenac boravio je u Tanzaniji, gdje aktivno pomažu tri sirotišta, Imiliwaho, Chipole i Matagoro. U svakome od njih netko iz Hrvatske, obitelji ili pojedinci, imaju kumčad kojoj plaćaju 200 eura za školovanje. Kroz projekte Zdenca, usto, Hrvati su sirotištu Chipole, a to su išli provjeriti, financirali obnovu nekoliko prostorija, izradu stolova i stolaca te bolju prehranu za djecu.
– Udovica i siročadi ima puno. Najčešći je uzrok smrti sida. Čest je uzrok i malarija, ali uglavnom u zabačenim ruralnim krajevima, gdje ne postoji svijest da se potrebno liječiti. No, puno se radi na edukaciji, posebice jer se malarija u Africi vrlo učinkovito tretira. Nešto kao gripa kod nas. Svaki Afrikanac barem jednom godišnje oboli od malarije i s nekoliko tableta i dan, dva odmora uspješno je se otarasi – dodaje Ante, koji se i sam razbolio od malarije! No, uzeo je propisanu terapiju te je u dva dana, koliko je “bolovao”, kihnuo nekoliko puta, ali druge simptome nije osjetio.
Istinske vrijednosti
Za razliku od gladne Afrike o kojoj smo svi čuli, nastavlja, Tanzanija je zemlja bogata prirodnim resursima. I kod djece i kod odraslih, usto, fascinira ležeran pristup životu.
– Čudan je to način života, nama možda teško shvatljiv, ali mirnoća, zadovoljstvo i sreća koja prožima svakodnevicu tih ljudi razlozi su zbog kojih se ostatak svijeta ne bi trebao miješati u njega. Pitanje je koliko su naše životne vrijednosti zapravo vrijednosti i trebamo li se truditi njima ih nametati? Je li televizor nešto što čovjeka može učiniti sretnim ili mu samo potiče žudnju za stvarima koje si ne može priuštiti? I zato sljedeći put kad čujete da Africi treba pomoć, zapitajte se nije li možda potrebnija nama – zaključuje Ante.