Najbliži Đinđićev suradnik: Ubilo ga je Miloševićevo nasljeđe, za koje je Koštunica imao veliko razumijevanje

Danas se navršilo točno dvadeset godina od ubojstva Zorana Đinđića. Žarko Korać bio mu je jedan od najbližih suradnika, član Đinđićeve vlade, poznavali su se i često razgovarali još od studentskog doba. To je bio dobar povod, ali ne i glavni razlog za razgovor s profesorom Koraćem.

Stariji ga pamte kao jedan od rijetkih iskrenih i razumnih glasova koji se čuo "s druge strane" ratnih devedesetih. Rođen u Beogradu 1947. godine, profesor Korać već je dulje vrijeme u mirovini i kao psiholog, sveučilišni profesor i kao političar. S politikom i svojom Socijaldemokratskom unijom razišao se, kaže, u miru i prijateljski. Ali s javne scene nije otišao. Naprotiv, njegovo znanje, iskustvo i nepokolebljiva dosljednost čine ga jednim od najautentičnijih komentatora i analitičara društvenih i političkih zbivanja u Srbiji i šire. Pritom, svoju osamljeničku ulogu onoga koji misli drukčije profesor Korać nosi i ispunjava bez ikakve patetike, poze moralne nadmoćnosti ili žrtve. U svakom slučaju, sugovornik koji silno imponira.

Beograd će očito i 20. godišnjicu ubojstva Zorana Đinđića dočekati bez njegova spomenika. Što o tome mislite?

Od tog spomenika vjerojatno neće biti ništa, a ja smatram da je potpuno neprimjereno i moralno neprihvatljivo da se takav spomenik uopće podiže ili da ikakve komemoracije organizira Aleksandar Vučić, čovjek koji je sam bio izjavio da se u životu napio dva puta, a drugi put kada je ubijen Zoran Đinđić. Ma koliko on pokušavao reinterpretirati tu izjavu, sasvim je jasno što je rekao. Inače, spomenik bi službeno trebao biti postavljen na Studentskom trgu nakon njegove rekonstrukcije, do koje možda nikada neće ni doći jer se ispod nalazi bogato arheološko nalazište. Zato sam skeptičan da će ova vlast ikada Đinđiću podići spomenik, a mislim da mu ga oni i ne trebaju podizati jer su bili i ostali Đinđićevi politički protivnici.

Što je do danas uopće u Srbiji preostalo kao nasljeđe Zorana Đinđića?

On je danas ostao samo simbol pokušaja da se Srbija učini modernom državom i približi Europi. Đinđić je, sa svima nama koji smo mu iskreno pomagali, preuzeo strahovito težak zadatak da pokuša uništenu zemlju podići na noge. Danas je teško uopće zamisliti kako je izgledala Srbija kada je u siječnju 2001. godine počela s radom Đinđićeva vlada. Kada bi nas stranci pitali kako nam mogu pomoći, rekli bismo: "Dajte nam struje", a oni nisu mogli vjerovati da ni to nemamo. Srbija je bila pod sankcijama i potpuno izolirana od Zapada, a njezina je ekonomija u potpunosti propala. Trebalo je vratiti sve institucije, početi privrednu reformu, napraviti vrlo zakašnjelu privatizaciju, nove zakone... uglavnom sve ono što Milošević nije napravio u potpuno uništenoj zemlji u kojoj se nalazio i ogroman broj zločinaca. Treba se sjetiti i da je na izborima na kojima je pobijedio Koštunica Milošević dobio više od milijun i pol glasova, a priznao je rezultat tek nakon što je pola milijuna ljudi izašlo na ulice Beograda. Zatekli smo uništenu zemlju u svakom smislu, ekonomskom, moralnom, političkom...

U svemu tome Đinđić nikada nije imao potpunu podršku jer se vrlo brzo pokazalo da je jedan dio DOS-a, koji je vodio Koštunica, zapravo smatrao da od Miloševićeve politike neke stvari treba odbaciti, ali ne i sasvim od nje odustati. Na primjer, mi smo od Koštunice odmah tražili da se smijene dotadašnji načelnici Državne sigurnosti Rade Marković i generalštaba Nebojša Pavković. Koštunica je to odbio. Markovića smo smijenili tek kada je formirana naša vlada, a Pavković, koji je ostao u ingerenciji predsjednika Koštunice, smijenjen je mnogo kasnije. Obojica danas izdržavaju dugogodišnje zatvorske kazne, a svi mi koji smo smjesta tražili njihovu smjenu bili smo od početka svjesni da su oni ratni zločinci. Eto vam Koštuničinih kadrova. On je već tada pružao otpor smjenjivanju Miloševićevih kadrova i usuđujem se reći da je bio pun razumijevanja za Miloševićevu politiku u skladu s tada vrlo popularnom, potpuno besmislenom i čak uvredljivo glupom mantrom da je Milošević imao dobre političke ciljeve, ali ih kao siroti komunist nije bio u stanju uspješno realizirati. Naravno, ja mislim da je Milošević svoje političke ciljeve mogao realizirati baš tako kako je to činio, ogromnim zločinima i rušenjem zemlje u kojoj smo do tada živjeli. Za ljude koji i danas žele drukčiju, proeuropsku Srbiju Đinđić je ostao simbol čovjeka koji je stradao zato što je želio nešto promijeniti. Nadam se da nije prejaka paralela, ali on je, kao u grčkoj tragediji, dobio status Prometeja, kojeg su bogovi kaznili zato što je ljudima, želeći im pomoći, dao vatru. Ubilo ga je Miloševićevo nasljeđe, za koje je Koštunica imao veliko razumijevanje.

Više ste puta rekli da je upravo Koštunica bio glavni poticatelj atmosfere koja je dovela do Đinđićeva ubojstva. Kako se onda dogodilo da toliko ljudi i s lijevo-liberalne scene potpiše apel da se Koštunicu izuzme iz istrage atentata, odnosno da ga se i ne sasluša?

To su potpisali uglavnom njegovi osobni prijatelji i ljudi sličnih političkih opredjeljenja. Možda je to iznenađenje za nekoga izvan Srbije, ali mi u Srbiji uglavnom smo sve te ličnosti znali po njihovim javnim nastupima. To je nacionalistička Srbija koja se nije pomirila s porazom Miloševića i njegovih političkih ciljeva. To je danas u Srbiji obnovljeno. Aleksandar Vučić, koji je bio generalni sekretar Srpske radikalne stranke i vjerni sljedbenik Vojislava Šešelja, suštinski nije promijenio svoje poglede. To možete vidjeti u njegovoj politici prema Bosni i Hercegovini, prema Republici Srpskoj, sve više i prema Crnoj Gori, a konačno i u činjenici da ne želi zatvoriti kosovski problem zato što mu ovako otvoren donosi puno glasova i daje mu mogućnost da stalnim izazivanjem kriza na Kosovu sebe postavlja u poziciju nacionalnog arbitra. Dakle, padom Miloševića nije poražena i njegova politika koja jedino više ne može voditi ratove. Naime, Europa se u međuvremenu jako promijenila, pa tako i naša regija. Sve zemlje u susjedstvu Srbije članice su NATO-a, osim Bosne i Hercegovine, što blokira Republika Srpska, i Kosova, u kojem je, međutim, velika američka vojna baza Bondsteel. Rat u Ukrajini dodatno je promijenio Europu.

Nada srpskih nacionalista da će snažni Putin i dominacija te neke nove jake Putinove Rusije Srbiju opet dovesti u poziciju da susjedima nameće svoje političke ciljeve druga je velika historijska greška. Današnja, od velikog dijela svijeta potpuno izolirana Rusija, najmanje je u stanju pružati podršku srpskim nacionalistima u naporima da sačuvaju bar neke tragove Miloševićeva katastrofalno poraženog političkog programa. Kumanovski sporazum kojim je završen rat na Kosovu bio je zapravo kapitulacija Srbije, koja se tim sporazumom odrekla svakog prava da tamo ima bilo kakve vojne ili policijske snage, drugim riječima bilo kakve ingerencije kao država. Srpski nacionalizam tako je doživio dva teška poraza, zbog kojih je, nažalost, strašno puno ljudi platilo glavom. Tvrdoglava podrška većeg dijela građana Putinovoj Rusiji je obnavljanje iluzije o "majčici" Rusiji koja će se brinuti o Srbiji i pomoći joj da vrati Kosovo, što god to značilo. Nedavno sam u jednoj emisiji rekao kako ne bi bilo loše da za početak prestanemo govoriti samo o teritorijima i počnemo govoriti o ljudima koji na njima žive. Nacionalističkoj strani tada sam postavio pitanje kako to oni zamišljaju integraciju u srpsko društvo i državu oko milijun i osamsto tisuća Albanaca koji žive na Kosovu i od kojih više baš nijedan ne želi živjeti u Srbiji. Koštunica je bio obnovitelj i oslonac Miloševićeva programa, samo pod drugim uvjetima. Danas taj program izgleda tragikomično, ali još ima snage destabilizirati Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, a djelomično i Kosovo.

Je li pošteno reći da je ta Srbija, koja je izabrala Koštunicu, Miloševiću zapravo zamjerila samo to što je bio neuspješan i što je započete ratove izgubio?

Mislim da je ključan bio NATO-rat 1999. kada je Srbija uspjela nemoguće: da NATO prvi put intervenira izvan granica svojih zemalja članica. Treba se sjetiti da je taj rat trajao više od 80 dana, na što NATO nije bio spreman jer su računali da će Milošević mnogo brže popustiti. Ali, on je s NATO-om zaigrao ruski rulet. Nešto o njegovu karakteru i politici govori i to što je bio spreman ići i na uništavanje same Srbije. Bilo mu je, zapravo, sasvim svejedno hoće li zemlju i narod odvesti u potpunu propast. I usprkos svemu tome njegov program nije potpuno odbačen, a Zoran Đinđić mu je bio sama suprotnost. Bio je svjestan da su mnogi prije njega neuspješno pokušali modernizirati Srbiju i njegova želja da u tome uspije bila je snažna, istinska i iskrena. Ubilo ga je Miloševićevo nasljeđe, banda razbojnika i ubojica koji su se bojali Haaga, ali još više toga da se Srbija iz temelja promijeni i postane moderna europska država. Njegovo ubojstvo je čisti politički atentat kojim je Srbija i promijenjena tako što se postupno vratila na dijelove političkog programa koji je zapravo i mnogo stariji od Miloševića. Uvjeti su drugačiji i Vučić mora danas izgovarati sasvim druge rečenice, makar u njima prepoznajete i rečenice iz devedesetih i još ranije o tome kako Srbi uvijek stradaju i kako je čitav svijet protiv Srbije koja je jedina nezavisna zemlja u Europi. Tim besmislenim floskulama Vučić bi se želio prikazati kao lider slobodnog svijeta. Milošević, doduše, baš i nije često na taj način govorio sam o sebi, ali je to zato stalno ponavljala njegova supruga Mirjana Marković.

Dakle, u pravu je Svetislav Basara kad napiše kako je Koštunica bio rezervni Milošević koji se pobrinuo da se Srbija vrati na "tvorničke" nacionalističke postavke?

To je neosporno točno, a za mene je danas ključno pitanje kada će se od tog političkog programa odustati i tko će biti novi političar koji će se usuditi sve ovo reći. Svakoj se politici sudi po posljedicama, a ne po namjerama. A posljedice Miloševićeve i svih tih politika koje su temelje na ekspanzivnom nacionalizmu su katastrofalne. Srbija je danas valjda jedina zemlja, barem u Europi, koja ne zna gdje su joj granice i stalno otvara to pitanje. Vučić, naravno, ne kaže ništa i tvrdi kako poštuje Daytonski sporazum, ali nikada ne kritizira Dodika koji stalno najavljuje odcjepljenje Republike Srpske od BiH i pripojenje Srbiji. Isto tako Vučić upadljivo podupire one stranke u Crnoj Gori, u kojoj će uskoro biti predsjednički izbori, koje su nositelji ideje o "srpskom svetu" i koje su protiv crnogorske nacije i faktičke samostalnosti crnogorske države. Dakle, to je uvijek jedna te ista politika kojoj je potpuno strana ideja o Srbiji koja se ekonomski, politički i demokratski razvija i postaje uspješna i prosperitetna zemlja, nego se stalno otvaraju stare krize, pa i ratovi, s ciljem zaštite i ujedinjenja srpske dijaspore. Prema tom kriteriju, mnoge bi europske zemlje mogle i trebale ratovati jer dobar dio njihova stanovništva ne živi unutar njihovih granica, recimo Mađarska. To je tvrdoglava politika koja se odbija suočiti s vlastitim rezultatima i neprekidno ide iz poraza u poraz.

Možete li protumačiti zašto Boris Tadić, dok je bio na vlasti, nije pokazao veću volju za pronalaženje nalogodavaca Đinđićeva ubojstva? Jeste li o tome ikada s njim razgovarali?

Tadić je kod mene branio svoj diplomski rad, a znao sam ga i prije studija, ali nismo nikada vodili taj razgovor. Nipošto ne kažem da je to isti tip vlasti, ali u jednom je trenutku Demokratska stranka imala ogromnu vlast, slično kao sada Vučić. Ali, sama ta stranka, koja je Đinđića držala kao svoj barjak, nije napravila ništa da se otkrije politička pozadina, puna istina o atentatu. Što onda očekivati od drugih? To je monumentalna neodgovornost prema onome što se dogodilo. Ali, Demokratska stranka je uvijek u sebi imala tu proturječnost. Kada pogledate njezine osnivače, vidjet ćete da je među njima bio i Gojko Đogo. Ja ne negiram da je to bila građanska i prodemokratska stranka, ali uvijek je u sebi imala jako nacionalističko krilo. Mislim da je to i platila tako što je praktički nestala s političke scene. Ona postoji, ali izgubila je sav politički utjecaj i ne može prijeći cenzus čak ni u Beogradu. To je stranka koja je bila zadovoljna vlašću i zapravo nije imala nikakve jasne i oštre političke ciljeve. Znam da su ovo teške riječi, ali to je moje mišljenje. Šest-sedam godina njihove vlasti je izgubljeno vrijeme, premda oni nisu, kao ovi danas, promovirali desničare, nisu toliko kontrolirali medije i imali su drugačiji odnos prema eurointegracijama. Ali, ako pogledate odnos prema Bosni i Hercegovini, razlika baš i nije velika. Na primjer, na Dodikovoj promociji uoči izbora na pozornici je odmah do Cece stajao i cupkao Vuk Jeremić. Slično je i s odnosom prema Crnoj Gori. U svakom slučaju, Demokratska stranka je propustila povijesnu priliku da nastavi ono što je započeo Đinđić i kad govore da su srušeni zato što su to htjeli ostvariti, to jednostavno nije točno.

Odudara li itko iz današnje opozicije u Srbiji od onoga što vi nazivate negiranjem stvarnosti i laganjem o Kosovu?

U javnom govoru u Srbiji se manje-više utvrdio govor o tome kako mi nećemo priznati Kosovo, premda je ono nezavisno priznato i nepriznato. Negiranje stvarnosti nije tako rijetko u politici, ali za to postoji cijena. Kosovo je postalo točka okupljanja najekstremnijih desničara i nacionalista u Srbiji. Mnogi ljudi, koje sam ja prozvao "nedavači Kosova", napravili su karijere na toj terminologiji i fantazmagoriji "nedavanja" Kosova, premda tamo ne mogu ni otići bez posebne dozvole. A sve je to mit koji je nov, stvoren početkom 19. stoljeća. Mit o izgubljenoj kosovskoj bitci, kao i o takozvanoj kosovskoj večeri koja je čista kopija posljednje večere iz Novog zavjeta, prije toga nije postojao. Glavna ideja tog mita je da za slobodu i nezavisnost svoje države vrijedi dati život i takav mobilizirajući mit, kakve su tada imali i drugi narodi, u to je vrijeme još i imalo nekog smisla. Mi smo u međuvremenu kneza Lazara unaprijedili u cara Lazara, premda on to nikada nije bio niti se ikada tako potpisao. Iako se u međuvremenu mnogo toga promijenilo, o Kosovu koje je postalo dio Srbije 1912. godine mi i danas govorimo na potpuno isti način kao i za vrijeme Prvog balkanskog rata. Gubitak bilo kakvog prava Srbije na Kosovo danas je svršen čin. Naše subjektivno slaganje ili neslaganje s tom činjenicom nimalo ne dotiče stvarnost.

Kako je Đinđić mislio riješiti taj problem?

Trebali bismo se vratiti u 2001. i 2002. Đinđić je tada meni i ostalim suradnicima otvoreno govorio da ne može ići na izbore s otvorenim kosovskim pitanjem jer je bio svjestan da takva situacija na svakim izborima svakog nacionalističkog kandidata dovodi u veliku prednost pred demokratskima. Politika Europe i SAD-a tada je bila najprije standard, pa onda status. Đinđić je tada predsjednicima zapadnih zemalja napisao pismo u kojem je rekao da je to pogrešno, ali oni su to odbacili, a neki mu i zamjerili. Koliko je Đinđić bio u pravu pokazalo je sve što se kasnije dogodilo. Zapad je u jednom trenutku promijenio mišljenje i odlučio priznanjem nezavisnosti Kosova najprije riješiti status, a pitanje standarda i kriterija, poput onih koje treba ispuniti za ulazak u EU, kao dugotrajni proces ostavio je za poslije.

Đinđić je na jednu našu jutarnju sjednicu, nakon za njega tipičnog noćnog razmišljanja, donio papir na kojem je pisalo: Kosovo ostaje u okviru Srbije, Kosovo se dijeli na srpski i albanski dio. To je zvučalo odlično. Ali uz to je napisao i opasku kako to uopće nije vjerojatno. Bila je to samo logička politička vježba. Rekao je kako se moramo izboriti za status Srba, vjerskih i kulturnih spomenika. I to je upravo ono o čemu se i danas govori. Ali, nakon atentata je novinar Aleksandar Tijanić, tadašnji savjetnik za medije u Koštuničinu kabinetu, bukvalno izmislio priču kako je Đinđić ubijen zbog Kosova. To je ordinarna laž koja je imala isključivu svrhu da skrene pažnju s Koštunice kao čovjeka u najmanju ruku politički odgovornog za ubojstvo Đinđića. Tako je na leđa ubijenog Đinđića natovarena budalaština da se zalagao za ostanak Kosova u Srbiji, premda je on bio potpuno svjestan postkumanovske realnosti u kojoj je Srbiji preostalo još samo da brine o svojim sunarodnjacima i povijesnim spomenicima na Kosovu i ništa više od toga.

Koliko bi šanse za opstanak na političkoj sceni i preživljavanje danas u Srbiji imao ijedan političar koji bi javno govorio ovako kako vi govorite?

Svaki bi političar u Srbiji mogao to učiniti, a to što ne rade, govori o njima. Svi oni sudjeluju u načinu govora koji nije dobar za Srbiju. Ja sam uvijek govorio isto, ali više nisam aktivan u politici, a ništa mi se posebno nije dogodilo, osim što kao političar nisam bio popularan. Ali, ja i nisam govorio zato da bih bio popularan, jer inače bih izgovarao fraze koje se u Srbiji ponavljaju već dvjesto godina o tome kako nas svi mrze, kako smo izabrani narod i slične gluposti. Očito je da nitko ne želi riskirati, da svi misle kako bi takvim govorom izgubili svaku mogućnost političkog napredovanja. To je realnost. Netko će se već jednom javiti, ima vrlo mladih političara koji već realnije govore. Ali, pitanje je ima li Srbija vremena čekati da stasa čitava nova generacija političara. U ovom trenutku opozicija i Vučić o Kosovu govore manje-više isto, a za veliki broj ljudi u Srbiji to je jako razočaravajuće.

Zašto Europa i Zapad, usprkos svemu ovome, i dalje igraju na kartu Vučića?

Tu treba istaknuti dvije stvari. Prvo, Amerika, zaokupljena mnogo većim i za nju važnijim problemima, dugo nije bila posebno zainteresirana za probleme u regiji. Da nije bilo pucnjava, barikada i dovlačenja težeg oružja na sjeveru Kosova, i dalje se ne bi poduzimalo ništa. Međutim, vidjevši da je za Europu glavni uspjeh dugotrajnih pregovora to što se Vučić i Kurti uopće sastaju, Amerika je to sada presjekla i napravila ogroman pritisak. Na tu politiku možete gledati ili kao na maksimalni cinizam ili maksimalni pragmatizam. U svakom slučaju, oni pregovaraju s onima koji po njihovu mišljenju mogu iznijeti rješenje, i to u situaciji kada Srbija gotovo nema nikakvu kredibilnu opoziciju koja uživa veliku podršku građana, a još manje opoziciju s nekim alternativnim pristupom i rješenjem za Kosovo. Oni misle da će pritisak na Vučića kad-tad uroditi plodom i do izvjesne mjere su u pravu. Zato sada vrlo otvoreno prijete sankcijama i Vučić ne odbacuje njemačko-francuski prijedlog koji pruža osnovu za neko trajnije rješenje odnosa Prištine i Beograda. Naravno da bih ja više volio da su prethodnih godina imali drugačiji odnos prema Vučiću, ali oni nisu bili previše zainteresirani za medijske neslobode, za pitanje koliko su izbori u takvim uvjetima uopće demokratski i slično.

Ironija je da oni reagiraju samo na konflikte i sukobe, pa se čovjek zapita treba li početi sukob i rat da bi se međunarodna zajednica umiješala, ako bi i tada. A Vučić je u međuvremenu od te njihove nezainteresiranosti profitirao i učvrstio vlast. Ali, u krajnjoj liniji ipak o građanima jedne zemlje ovisi tko je na vlasti. Ne može i neće Zapad mijenjati vlast u Srbiji, to ipak ostaje na građanima. A građani Srbije, nažalost, teško da će išta promijeniti dok god vjeruju u mitove. Da pitate građane odakle Srbiji dolazi najveća ekonomska pomoć, većina bi vam rekla iz Rusije, premda je istina sasvim drugačija jer najviše pomoći dolazi upravo iz Europske unije. Kao najvećeg ekonomskog partnera isto tako većina bi navela Rusiju, iako je to Njemačka. Tu dolazimo do još jednog problema, do dugogodišnje, snažne i konzistentne ruske propagande. Srbija je sada jedina europska zemlja u kojoj Sputnjik ima televizijski studio i u kojoj tabloidi neprestano kao istinu plasiraju i najgrublje propagandne laži. Pritom, sadašnji načelnik srpske obavještajne službe je Vulin, čovjek poznat po ekstremno proruskim stavovima i izjavama. Da ne bude zabune, Vučić bi sasvim sigurno želio da Srbija uđe u EU, ali s njim ovakvim kakav jest i da se ništa ne promijeni.

Odakle vama hrabrost da sve ovo govorite ovako mirno i otvoreno?

Lijepo je biti narodni tribun, ali mnogo je teže biti onaj jedan osamljeni drugačiji glas. Sve ovo isto ja sam govorio i devedesetih, pa i mnogo oštrije za medije u Hrvatskoj koja je tada bila rušena i ljudi ubijani. A cijena je tada bila mnogo viša. Oko mene su bili naoružani ljudi, a ratište jako blizu. Svatko ima pravo svoje mišljenje zadržati za sebe i ne govoriti. Ali, ako je odlučio govoriti, ne može stalno biti na strani naroda i njegov miljenik. Jer narod, pri čemu mislim na većinu, itekako može kardinalno griješiti i biti u krivu.