Zaštićeni svjedoci: Novi život pod novim identitetom

Sve ono što sam svjedočio u Remetincu, više-manje nije bilo točno. Obećali su mi brda i doline, a zaštićeni svjedok bio sam samo deset minuta.” Te je rečenice, prije nekoliko mjeseci, na ponovljenom suđenju Davoru Zečeviću, zbog ubojstva Željka Šobota, rezignirano izgovorio Zoran Miletić, nekadašnji zaštićeni svjedok broj jedan sa suđenja tzv. zločinačkoj organizaciji.

Povukao iskaz
I te rečenice ne bi bile toliko čudne da upravo zahvaljujući među ostalim i Miletićevu iskazu, četvorica okrivljenika s jednog od najrazvikanijih suđenja u Hrvatskoj posljednjih godina nisu osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne. No, kad su se svjetla medijskog cirkusa ugasila, Miletić, koji je bio među prvim zaštićenim svjedocima u Hrvatskoj, promijenio je ploču.
Na ponovljenim suđenjima, zaostalim iz glomazne optužnice tzv. zločinačkoj organizaciji, nijekao je sve što je kazao prije nekoliko godina. Svoje nove iskaze opravdao je razočaranošću u državu i njena neispunjena obećanja. Jer, kako je nekoliko puta ponovio, obećavalo mu se svašta, a nije dobio ništa.
No dok je Miletić na neki način bio pokusni kunić, danas su mnoge stvari vezane uz zaštićene svjedoke drukčije. Od 1999., kad je on bio zaštićeni svjedok, pa do danas, u Hrvatskoj je doneseno nekoliko zakona koji točno reguliraju tko i pod kojim uvjetima može ući u program zaštite svjedoka te je ustrojena i Jedinica za zaštitu svjedoka.
– Onog trenutka kad netko uđe u program, njegov identitet, podaci o njemu i njegovu vlasništvu, postaju tajni. Ulazak u program dobrovoljan je i s osobom koja u program ulazi sklapa se ugovor. U nekim je državama taj ugovor doživotan, u Hrvatskoj nije. Koliko će dugo netko biti u programu zaštite te kakve će se mjere zaštite primjenjivati, ovisi o procjeni svjedokove ugroženosti – kaže Željko Cvrtila, načelnik Jedinice za zaštitu svjedoka.
Objašnjava da odluku o nečijem ulasku u program zaštite donosi povjerenstvo, a na prijedlog glavnoga državnog odvjetnika. Glavni državni odvjetnik je taj koji ocjenjuje je li nečiji zahtjev za ulazak u program zaštite opravdan. Onog trenutka kad povjerenstvo odobri nečiji ulazak u program zaštite, svjedok prelazi u nadležnost Jedinice za zaštitu svjedoka, koja određuje vrstu i razinu zaštite.

Bitka s kriminalom
Prema potrebi u program može biti uključena i svjedokova obitelj te, u skladu s međunarodnim ugovorima, svjedok može biti premješten i u neku drugu zemlju. Je li takvih slučajeva dosad bilo, podatak je koji se smatra službenom tajnom. Jednako tako tajan je i podatak o broju osoba koje su trenutačno u programu zaštite.
– Bez instituta zaštićenog svjedoka država teško da se može boriti protiv organiziranoga kriminala. Takav je sustav možda skup, no jeftiniji je od, primjerice, 24-satnog čuvanja ugrožene osobe. Svjedoci koji uđu u program, i s promijenjenim identitetom i na drugoj lokaciji, mogu nastaviti svoj život. Uostalom, oni su dužni i financijski se osamostaliti. Istina, nekim svjedocima promjena životnih navika teško pada, pa oni sami znaju izaći iz programa. No, model koji se primjenjuje u Hrvatskoj je dobar, svjedok je u njemu siguran koliko bi bio siguran u bilo kojem drugom takvom programu u Europi. Ako se svjedok pridržava dogovora, gotovo je nemoguće da ga netko pronađe, da njegov život na bilo koji način bude ugrožen. Čim, primjerice, dođe do slučajnoga kontakta s osobama iz njegova prijašnjeg života, sve se prekida i za svjedoka se radi nova životna situacija – kaže Cvrtila.
Dodaje da se u taj program zasad ne uključuje onoliki broj ljudi koliko bi trebalo, s obzirom na kvalitetu programa. A da je hrvatski model dobar, svjedoči i to što su ga preuzele i neke susjedne zemlje, primjerice, Srbija, BiH i Crna Gora.

Prema riječima Dragana Novosela, zamjenika glavnoga državnog odvjetnika, od 1998., kad je u Hrvatskoj uveden institut pokajnika, Hrvatska je imala šest do sedam pokajnika. – Prema našim zakonima, pokajnik može biti član zločinačke organizacije, ali ne može biti šef te organizacije. Da bi netko postao pokajnik, mora dati formalni iskaz pred sucem. Tek tada tužiteljstvo odustaje od kaznenog progona te osobe – kaže Novosel. Objašnjava da pokajnik ne može biti osoba koja je, primjerice, počinila ubojstvo. Jedan od prvih pokajnika u Hrvatskoj bio je Tomislav Marinac, koji je svjedočio na suđenju tzv. zločinačkoj organizaciji. Inače, u Italiji i Americi, pokajnici mogu biti i sami šefovi mafijaških organizacija.