Bivšim nositeljima stanarskog prava u privatnim stanovima, danas zaštićenim najmoprimcima, osigurao bi se drugi stambeni prostor ako vlasnik stana ispunjava uvjete za useljenje u svoj stan. Stanari bivših nadstojničkih stanova, kao i oni koji su svojim novcem zajedničke prostorije preuredili u stanove, postali bi 20 godina zaštićeni najmoprimci, a visina zaštićene najamnine uskladila bi se s troškvima redovnog održavanja zgrade.
Prijedlog je to najvažnijih izmjena i dopuna Zakona o najmu stanova. Iako bi trebao regulirati međusobna prava i obveze vlasnika stanova (najmodavaca) i stanara (najmoprimaca), taj je zakon postao izvor sukoba i brojnih sudskih sporova. Spore se ponajviše vlasnici stanova i stanari koji su u njihovim stanovima imali stanarsko pravo, a od studenoga 1996. postali su zaštićeni najmoprimci.
Ustavni je sud naime 1998. ukinio pojedine odredbe Zakona, a među njima i onu koja je vlasnika stana obvezivala da zaštićenom najmoprimcu - zatreba li mu stan za osobne potrebe - osigura drugi odgovarajući stan. Ukinutu odredbu zakonodavac je u roku šest mjeseci trebao precizirati. No kako do danas nije ništa učinio, vlasnici su počeli masovno tužiti stanare tražeći njihovo iseljenje. Stoga je Ministarstvo javnih radova, obnove i graditeljstva, mjerodavno i za stambena pitanja, ponudilo moguće rješenje, istodobno predlažući rješenja za nadstojničke i adaptirane stanove.
Ispunjava li dakle vlasnik uvjete za useljenje u stan, zaštićeni najmoprimac imao bi pravo na odgovarajući stan koji će mu, uz sva prava i obveze zaštićenog najmoprimstva, osigurati jedinica lokalne samouprave. Zaštićeni najmoprimac nije međutim dužan iseliti dok mu vlasnik ne isplati naknadu za ulaganja kojima je povećao vrijednost stana. No ne bi imao pravo na dodjelu drugog stana ako on, ili bračni drug, imaju na području Republike Hrvatske drugi useljivi stambeni prostor primjeren za stanovanje. Vlasnik pak ne bi mogao tražiti useljenje u svoj stan ako je otkupio društveni.
Zakonom je predviđena mogućnost da država zaštićenim najmoprimcima u privatnim ili nadstojničkim stanovima pomogne u kupnji stana. Bespovratna subvencija odobravala bi se po četvornom metru stana. Pravo na nju imale bi i jedinice lokalne samouprave, iako one zamjenske stanove mogu povoljnije pribaviti i u programu POS-a.
Procjenjuje se da bi trebalo subvencionirati nabavu desetak tisuća zamjenskih stanova, za što bi iz državnog proračuna trebalo izdvojiti oko 600 milijuna kuna u šest godina. Dio novca osigurao bi se prihodom od otplate otkupljenih stanova.
Branka Crnčević