Europska unija je definirala svoje razvojne ciljeve do 2020. god kroz tehnološki razvoj europskog gospodarstva i kroz povećanje zaposlenosti, pri čemu koncept zelenog rasta ima važnu ulogu u povećanju konkurentnosti javnog i privatnog sektora. Interdisciplinarno područje zaštite okoliša je snažno napredovalo u proteklim desetljećima kroz politički i pravni okvir, te je danas jedna od ključnih poluga rasta na europskom nivou. Za razvoj okolišnih politika i EU zakonodavstva odgovorne su dvije Opće uprave Europske komisije: DG Environment i DG Climate action. One blisko surađuju s ostalim upravama kao npr. DG Energy, DG RTD (istraživanje i inovacije) i DG Regio koja je nadležna za ocjenu velikih infrastrukturnih projekata zaštite okoliša država članica. Zainteresirana javnost (građani, civilni sektor, industrija) može se uključiti u konzultacije kod donošenja novih pravnih akata EU koje čine razne Direktive i uredbe (svi su dokumenti dostupni na web stranicama EK), a također može pratiti buduće trendove u zaštiti okoliša i održivom razvoju kroz komunikaciju EK u obliku tzv. Bijelih i Zelenih knjiga.
Tijekom hrvatskih pregovora o pristupanju EU, okolišno zakonodavstvo je tematski bilo jedno od najobimnijih područja za usvajanje. Okolišna pravna stečevina obuhvaća deset cjelina: 1) horizontalno zakonodavstvo (uključuje niz međusektorskih podtema: procjenu utjecaja na okoliš, stratešku procjenu utjecaja planova i programa, pristup informacijama, odgovornost o okolišu, izvješćivanje), 2) zaštitu zraka, 3) otpad, 4) vodno gospodarstvo, 5) zaštitu prirode, 6) IPPC Direktivu o industrijskim emisijama, 7) kemikalije, 8) GMO, 9) buku i 10) šumarstvo. Pravni okvir je uključivao izradu niza strategija i akcijskih planova (npr. ISPA Strategija zaštite okoliša koja definira razvoj sektora gospodarenja otpadom i vodno gospodarstvo, Planovi upravljanja slivnim područjima), te usvajanje brojnih zakonskih i podzakonskih akata (primjerice Zakon o vodama i o financiranju vodnog gospodarstva sa pratećim pravilnicima). Pregovori o okolišu koje predstavlja poglavlje 27 u pristupanju RH-EU zaključeni su na konferenciji krajem 2010. Tada je EK utvrdila da je u potpunosti postignuto usklađivanje u sektorima šumarstva, GMO i buke, te da RH nastavlja daljnje usklađivanje u područjima horizontalnog zakonodavstva, kvalitete zraka, vodoopskrbe i odvodnje, otpada, zaštite prirode i kemikalija.
Zbog potrebnih visokih ulaganja u infrastrukturu javnog sektora (više od 10 milijardi eura koje će se dijelom pokriti iz EU fondova) kao i prilagodbe gospodarstva u primjeni najboljih industrijskih tehnologija i praksi, RH je u procesu pregovora odobren niz prijelaznih razdoblja. Ona se odnose na odgodu primjene EU propisa u područjima: uspostave integriranog sustava gospodarenja otpadom (uključuje smanjivanje i izbjegavanje nastanka otpada, oporabu otpada, odvojeno sakupljanje i recikliranje, izdvajanje biorazgradivog otpada), izgradnje sustava vodoopskrbe/odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda (zbog potrebnih kapitalnih investicija zamjetno je povećanje cijena vode u nizu javnih kompanija u 2012.), prilagodbe onečišćenja iz industrijskih i energetskih postrojenja, smanjivanja emisija hlapivih organskih tvari, registraciju opasnih kemikalija i sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova (avio industrija ulazi u ETS sustav u 2014. god). Pristupanjem u EU, RH će imati obavezu monitoringa sastavnica okoliša i obavezu izvješćivanja prema Europskoj agenciji za okoliš (EEA). U zaključcima pregovora o okolišu EK skreće pozornost na činjenicu da je EU zakonodavstvo materija koja se mijenja, te da je potrebno kontinuirano pratiti novosti.
Najbolji primjer za to je pravni okvir u sektoru gospodarenja otpadom. U RH je postignut značajan zakonodavni napredak od 2005., no novi EU „Vodič za provedbu okvirne Direktive o otpadu“ iz lipnja 2012. ima za posljedicu izmjene Zakona o otpadu. Ovo će rezultirati nizom novih pravilnika o gospodarenju posebnim kategorijama otpada, uvest će se registar obveznika plaćanja naknada, registar akata gospodarenja otpadom, uspostavit će se informacijski sustav zaštite okoliša, te će jačati uloga javnosti u pitanjima zaštite okoliša prema međunarodnim konvencijama. Izmjene su predviđene i u Zakonu o zaštiti okoliša (nacrt predstavljen tijekom 2012. zbog usklađivanja sa Direktivom o industrijskim emisijama), a odnose se na uvođenje pojma okolišne dozvole za rad industrijskih postrojenja, te na djelomičnu reformu sustava procjene utjecaja na okoliš (PUO) uz uvođenje odgovornosti za izrađivače studija. Relativna novost je i primjena postupka Strateške procjene utjecaja na okoliš (SUO) koja će se primjenjivati za sve nove planove i programe, što je dobar instrument uključivanja zainteresirane javnosti u početnoj fazi izrade planova i strategija. Općenito se može reći da je okolišno zakonodavstvo u velikoj mjeri usklađeno sa EU okvirom, no pitanje je kako će se primjeniti u praksi zbog različitih nadležnosti regionalne i lokalne samouprave, odnosno zbog potrebnih administrativnih kapaciteta na svim nivoima. Također ostaje pitanje ukupnog financiranja infrastrukturnih projekata budući da EU sufinancira max 85% prihvatljivih troškova projekta, a ostatak se mora osigurati iz domaćih izvora.
Europska komisija redovito prati postignuća država kandidata kroz godišnje izvještaje o napretku. Najnoviji dokument za RH objavljen je u listopadu 2012. (COM(2012) 601 final – Comprehensive Monitoring Report on Croatia's state of preparedness for EU membership) kada je EK utvrdila da RH općenito zadovoljava uvjete koji proizlaze iz procesa pregovora, te da bi danom pristupanja trebala biti u poziciji primjene okolišnog zakonodavstva. Ipak, Komisija sugerira da su u poglavlju okoliša potrebni povećani napori u cilju implementacije i jačanja okolišnog zakonodavstva, posebno dijela vezanog uz klimatske promjene (tzv. energetsko-klimatološki paket), te da je potrebno ojačati administrativne kapacitete javne uprave, posebno u područjima klimatskih promjena, kontrole industrijskih onečišćenja, upravljanja rizicima, u vodnom gospodarstvu i gospodarenju otpadom. Iznimno je važno ispuniti preuzete obaveze u gospodarenju otpadom, vodnom gospodarstvu, IPPC i upravljanju rizicima za koje su dobivena prijelazna razdoblja, budući u slučaju neispunjavanja dogovorenih ciljeva države članice plaćaju penale EU. EK dodatno upozorava na potrebu povećanja kvalitete studija utjecaja na okoliš (PUO) razvojnih projekata. Osim jačanja kapaciteta administracije, zbog interdisciplinarnosti zaštite okoliša poželjno je uspostaviti mehanizme učinkovite međuinstitucionalne i međusektorske suradnje.
Očito je da novi okolišni okvir predstavlja veliki administrativni, tehnološki i financijski izazov za javni i privatni sektor u RH. Dugoročni investicijski ciklus javnog sektora u financijski najzahtjevnijim područjima zaštite okoliša (voda, otpad, zrak) razrađen je kroz niz pretpristupnih dokumenata RH kao što su Operativni program zaštite okoliša 2009-2011, Strategija održivog razvoja RH i Strateške odrednice za razvoj zelenog gospodarstva – Zeleni razvoj Hrvatske. Zbog negativnih gospodarskih trendova ovaj ciklus mora biti tako planiran da pokrene razvoj domaće industrije i usluga, te da omogući transfer tehnologije u onim granama gdje postoji know-how. Također je poželjno provesti kvalitetnu cost-benefit analizu (CBA) kojom bi se procijenila šira okolišna i društvena opravdanost, odnosno analizirala dugoročna korist od predloženih razvojnih projekta.