Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman zvao ga je „letećim fratrom“, naši iseljenici iz Bosne „ujakom“, neki ga zovu „Božjim gastarbajterom“, a najveća većina samo fra Marinkom. Fra Marinko Vukman, sinjski franjevac, sinonim je za spoj iseljene Hrvatske i domovine, odnosno onu ključnu sponu koju je Katolička crkva činila kroz stotine svojih svećenika u hrvatskim katoličkim misijama u inozemstvu. Zato i nije čudno što mu je još za života 30-ak prijatelja odlučilo, za 40. obljetnicu njegova pastoralnog rada u Njemačkoj, darovati pozamašnu monografiju „Tragovi vjere i ljubavi“, koju su na gotovo 500 stranica morala urediti čak dvojica urednika, njegova subraća, fra Šimun Markulin i fra Ante Akrap.
„Davno je to bilo, mjeseca rujna 1968., okupljala se skupina dječaka u dvorištu franjevačkog samostana u Sinju. Iako su otad prošle 53 godine, preda mnom se kao u filmu odvija taj događaj: 46 neobično odjevenih dječaka, uglavnom 15-godišnjaka, pomalo uplašenih i zbunjenih lica, pokušavaju se upoznati, uglavnom pitanjem: ‘A odakle si ti?“, piše fra Marinkov kolega iz sjemeništa fra Dušan Džimbeg, koji je tada doznao da fra Marinko potječe iz Hrvaca, kojima se s ljubavlju vraća cijeloga života.
„Fra Marinko je odvajkada u svom služenju bio hiperaktivan, suveren i vrlo komunikativan. Zna šutjeti, ali ne zna mirovati. Kod njega nema statičnosti pa makar to bilo dijeljenje bombona, suhih smokava, nabožnih medalja i sličica. Svega je toga uvijek bilo u prtljažniku njegova automobila, kao i suvenira, knjiga, kalendara, boca s različitim vrstama pića – kao u samoposluzi mješovite robe. Fra Marinko je gotovo češće otvarao vrata na prtljažniku nego na vozačevoj strani“, otkriva fra Dušan Džimbeg fra Marinkovu narav, koja dolazi do izražaja upravo u njegovoj službi u Njemačkoj, osobito tijekom Domovinskog rata, kada su uz njegovu pomoć stizali milijunski iznosi i na stotine šlepera u Hrvatsku.
Ugošćavao estradne zvijezde
Službu započinje kao župni vikar u župi Runovići – Zmijavci, gdje ostaje do 1981. kada ga njegova franjevačka provincija šalje za dušobrižnika u HKM Stuttgart, gdje ostaje do rujna 2000., nakon čega prelazi u Sindelfingen, gdje vodi zajednicu deset godina. Od 2010. do 2017. bio je voditelj HKM u Kelkheimu, nakon čega prelazi u München, gdje je i danas na službi.
„Fra Marinko bio je svećenik koji je u vrlo kratkom vremenu osvajao srca vjernika. Svakodnevica obiluje prilikama za susrete i druženja. Prisutnost svećenika u župi, njegov odnos prema čovjeku i zauzetost u djelovanju oduvijek su izazivali zanimanje vjernika. Po karakteru i naravi otvoren, širokogrudan i druželjubiv čovjek pretvarao je misijske prostorije u mjesta druženja, obilježavanja važnih spomendana, proslava, okupljanja te socijalne uključivosti“, bilježi urednik knjige fra Ante Akrap, a Zvonko Erceg dodaje kako je fra Marinko „nerijetko sam vodio kulturno-zabavni program, najavljivao goste, redovito i zapjevao s njima, a sve kako bi potaknuo što veći broj sudionika na davanje priloga za potrebite, a prikupljeno nije čuvao na računima i ubirao kamate, nego je žurio čim prije do onih za koje se prikupljalo“.
Gotovo sve estradne zvijezde i poznate javne osobe gostovale su kod njega, od Olivera Dragojevića do Luke Modrića. „Zato što je većinu donacija osobno predavao, bilo ga je u svim krajevima Lijepe Naše i BiH, zbog čega su ga vjerojatno i opisivali kao ‘letećeg fratra’. Ujutro u Stuttgartu, već popodne u Zagrebu, navečer u Kninu, a iduće jutro osvanuo je u Vukovaru. Pritom je uvijek vodio nekoga sa sobom, posebno mlade. Želio je da se sami uvjere u potrebe i teškoće s kojima se suočavaju oni kojima pomažu, kako bi i sami u svom životu nastavili pružati svjedočanstvo zajedništvu u ljubavi“, piše Erceg.
Monografija „Tragovi vjere i ljubavi“, koja je upravo predstavljena u Hrvacama, Splitu i Zagrebu, obiluje takvim i sličnim opisima fra Marinkova neumorna rada, no svjedočanstvo svećenika Banjolučke biskupije vlč. Marko Vidovića, „Ako zapne, ujak je tu!“, ipak valja izdvojiti.
Skupljanje pomoći na misi
On je fra Marinka Vukmana upoznao je kada je kada je kao dječak dolazio u posjet ocu koji je bio na radu u Stuttgartu. Isprva se nisu često susretali, no kada je postao svećenikom ti su susreti bili češći. Rad u ratom devastiranoj Banjolučkoj biskupiji bio je više nego zahtjevan, pa bi mu fra Marinko često znao reći: „Ako zapne i ako misliš da mogu pomoći, slobodno se javi, ujak je tu!“
Vlč. Vidovića biskup Komarica imenuje 2002. župnikom u sjeverozapadnom dijelu Bosne, u župama Ljubija i Ravska, gdje i danas ljudi jako teško žive.
„Od dolaska u te župe progonila me neimaština njihovih ljudi, težak život, pesimistično stanje i raspoloženje mnogih, jer nisu vidjeli priliku za napredak i izlazak iz postojećeg stanja. Polet i želju za dodatni angažman davala su mi djeca i mladi kojih je, za razliku od drugih župa Banjalučke biskupije u Republici Srpskoj, bilo dosta“, veli vlč. Vidović, no šokirao se kada je kod školske djece i mladih vidio veliko oštećenje zubi.
„Kod nekih su bile male crne rupice na prednjim zubima, kod nekih je nedostajala i polovica zubi, a kod nekih samo krnjaci. Koliko je to opterećenje djeci i mladima, najbolje se moglo primijetiti prilikom smijanja. Neki su neprirodno navlačili usnu na zubiće, a drugi stavljali ruku na usta dok se smiju. To mi je stvaralo nemir i postalo mi, doslovno, opterećenje“, prisjeća se vlč. Vidović, koji je počeo razmišljati kako djeci popraviti zube, što je bilo gotovo neizvedivo, jer je u ljubijskoj bolnici radio samo jedan zubar za cijelo to područje, koji uz to što nije mogao sve stići, ponekad nije imao ni dovoljno materijala, a često bi nestajalo struje i kvarili se uređaji.
Pokušao se raspitati kod zubara privatnika, čak i dogovorio nešto nižu cijenu jer je bilo mnogo djece te dogovorio besplatno skidanje kamenca. No kako je cijena plombe bila 15 eura, a uz to je išlo i liječenje, izračunao je da će mu biti potrebno između 2500 i 3000 eura. Uz pomoć kolega iz susjednih župa prikupio je novac i organizirao dolazak zubara u župsku kuću u Ravsku i Ljubiju.
„Napravio sam tablice s imenima što treba raditi: vađenje, liječenje ili samo plomba. Iz Ravske je bilo uključeno 54 djece iz osnovne i srednje škole te mladi koji su nezaposleni, a iz Ljubije 30 djece iz osnovne škole. Nakon snimanja situacije uslijedio je moje iznenađenje i razočaranje. Znao sam da je stanje sa zubima loše, ali da je baš toliko loše, nisam vjerovao. Bilo je čak i onih kojima je trebalo izvaditi 12 zubi ili oni kojima je trebalo popraviti 16. Ma strašno. Zubar je rekao da je to približno tako i da će neka stanja vidjeti tek kad otvori zub ili eventualno nakon snimanja“, prisjeća se svoje zabrinutosti vlč. Vidović, ali se onda sjetio i fra Marinkovih riječi: „Ako zapne, ujak je tu!“
Nazvao je fra Marinka i objasnio mu situaciju, a on mu je odgovorio: „Pa hvala Bogu da ćemo pomoći našu djecu i mlade, naše male Hrvačiće.“ Pozvao ga je jedan vikend u Njemačku, u Sindelfingen i predložio mu da u subotu i nedjelju predvodi svete mise, da vjernicima kaže o čemu se radi i da im objasni stanje, a fra Marinko će sve skupa podržati.
„Oblačim se za misu. Ulazim u crkvu i u hodu prema oltaru razgledavam. Na misu je došlo sedamdesetak ljudi. Pomislio sam kako to nije velik broj, ali ako skupe 200-300 eura, to će biti dobra pomoć. Točno se i danas sjećam kako sam ih, na svome ne tako dobrom njemačkom, pozdravio i rekao kako mnogi Nijemci, a i stranci, doživljavaju Njemačku kao veliku kravu muzaru. Svi žele od nje barem nešto malo za sebe. Tako sam i ja došao malo pomusti, ali ne za sebe već za druge, za krezubu djecu iz župe“, svjedoči vlč. Marko, dodajući kako su se ljudi samo pristojno smješkali te da ga je na odlasku u sakristiju, nakon mise, pitala može li i sutra slaviti ovdje misu, jer su vjernici bili oduševljeni.
Tisuće sličica iz života
Otišao je s fra Marinkom sutradan na tu misu, nakon koje mu je ta ista gospođa pružila kuvertu i rekla: „Naši su vjernici na misli skupili tisuću eura, a mi smo odlučili još toliko vam dati iz župne kase.“
„Neočekivano mnogo novca. Bio sam radostan, ali i zahvalan Bogu na providnosti“, veli vlč. Vidović i potrčao radosno s tom viješću prema fra Marinku, koji ga je čekao da krenu prema misi s našim ljudima te mu pokazuje darovani novac, a fra Marinko mu odgovara: „Mi moramo skupiti barem sto eura više.“
„Uslijedila je još jedna sveta misa, pa dolazak u župne prostorije. Razgovor, smijeh, radost, komentari, osvrti i dolazi fra Marinko sa svojom kuvertom. Bila je deblja od prethodne. Sadržavala je tri tisuće eura. Kako sam samo bio sretan! To je značilo da ćemo moći krenuti s našom akcijom. Ponovno je uslijedila ona rečenica: ‘Ako zapne, ujak je tu!’“, svjedoči vlč. Marko Vidović, koji je uz fra Marinkovu pomoć uspio popraviti cijeloj generaciji djece sve zube i veli kako su se „djeca i mladi, barem na neko vrijeme, mogli smijati otvorenih usta bez da prigušuju ili izobličuju osmijeh“. A cijeli trošak bio je 9.800 eura.
No to je samo jedna od tisuću sličica iz života i rada fra Marinka Vukmana u prošlih 40 godina u Njemačkoj.„Fra Marinko bio je neumoran u spajanju domovinske i iseljene Hrvatske. Posvećen ljudima od ujutro do uvečer, širio je vjeru i dobrotu među onima kojima je bilo najpotrebnije.
Organizirao je razne pastoralne skupove, koncerte za iseljene Hrvate, sastanke i seminare, hodočašća, duhovne vježbe, susrete mladeži itd.“, piše Vesna Škare-Ožbolt te dodaje da ga je ona i prozvala „letećim fratrom“ dok je radila kao predstojnica Ureda predsjednika Republike Hrvatske zato što je „sve što je radio bilo iznad energije prosječnog čovjeka“.
„Ima nevjerojatnu želju i neumornu energiju dobrote koju širi oko sebe. Sam predsjednik Tuđman prihvatio je takav moj opis fra Marinka, pa me često znao upitati kako je i što radi ‘naš leteći’ fratar, znajući koliko je fra Marinko svojim nesebičnim radom pomogao Hrvatskoj“, prisjeća se Škare-Ožbolt i dodaje da ga je zbog toga predsjednik Tuđman odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, visokim odlikovanjem koje se dodjeljuje hrvatskim i stranim državljanima za osobite zasluge u zdravstvu, socijalnoj skrbi i promicanju moralnih društvenih vrednota.
Odličan svećenik i čovjek, poznavao sam ga nekad dok je bio u mojoj župi.