Pohađanje određene škole ne produbljuje socijalne razlike i srećom ne čini razliku u željama i aspiracijama učenika za nastavkom školovanja i stjecanjem visokoškolskog obrazovanja. Takav zaključak, jedini pozitivan za hrvatsko obrazovanje, koji je ujedno i priznanje korisnosti upisa osnovnih škola po mjestu stanovanja, izveli su u svom velikom istraživanju Boris Jokić i Josip Šabić. Ono što nije pozitivno i zbog čega se provoditelji politika itekako moraju zabrinuti jest rezultat dobiven istraživanjem – nijedan faktor na razini škole, uključujući veličinu škole i razreda, ne utječe na učenikove želje za nastavkom obrazovanja.
Uspjeh na kraju školske godine jedini je školski element koji bi ih, eventualno, pogurao u akademskom smjeru, no puno važnije od toga, pokazalo je istraživanje, vjeruju svojim roditeljima, zbog njihove potpore i jasno izraženog očekivanja u školi spremni su nastaviti s obrazovanjem. Imali bi učenici puno veće ambicije kada bi u školi, među ostalim, bili sretni. Točnije kada bi u školi uživali. Upravo ta potonja riječ ključ je obrazovnog puta, mantra u ustima političara na političkim skupovima, no za njih teško provediva stvar. Logično i zašto – politici i političarima puno je važnije potpisati reformu, još im je važnije dati osobni pečat od činjenice da u školama osobni pečat učenicima trebaju dati upravo nastavnici – koji i trebaju provesti reformu – od sadržaja do implementacije.
Kod nas to još, nažalost, nije doprlo do provoditelja politika. Ovi prvi filozofiraju da je u tabletima, pametnim pločama i izbačenom dijelu nebitna gradiva ključ po kojem će djeca naučiti i kritički misliti, nastavnici pak poručuju da bez povećanja koeficijenata na njih u reformi ne računaju, a djeca se još gube između starog i ponuđenog im gradiva, ostavljena negdje između nepotrebnih činjenica koje moraju nabubati da bi izganjali prosjek i ideala da bi pritom morali biti sretni. A sreća, rekli su to učenici davno, krije se isključivo u pravu odabira učenja onog što njih zanima – a to nisu samo “gluposti”.
Dajte uvedite vaučere da mogu birati školu. I to je to, u trenu bi se regulirale i plaće i broj zaposlenih i sve ostalo... Danas je stanje takvo da jednog učitelja matematike ili informatike morate platiti više od učitelja Hrvatskog ili filozofije. Ovom uravnilovkom koju traže sindikati ništa se neće promijeniti, niti malo se neće popraviti sustav, već će apsurdi samo postati veći... Isto tako, postavlja se osnovno pitanje - sada će se povećati plaća učiteljima; da li će obrazovanje biti bolje? Da li će odnos prema radu biti bolji? Da li će rezultati biti bolji? Naravno da neće, nego će, kao i svaki puta do sada, sve biti lošije...