Parafrazirajući Andriju Hebranga, blogerski slobodno za vukovarski slučaj rekli bismo: Jebeš državu u kojoj za političara ne možeš reći da je fukara, a za njegovu suprugu da je kurvetina. Nakon blogerske zajednice, Hrvatskog novinarskog društva te niza komentatora, i Andrija Hebrang je uime slobode medija ustao u obranu vukovarskog blogera Damira Fintića.
Čak je i taj svojedobno novinarski neprijatelj broj 1 – koji je svoje prihode iz tužbi s medijima devedesetih godina morao unijeti u imovinsku karticu, a ulazili su i u kriterije za prijavljivanje opskurnom Uredu za suzbijanje pranja novca – protiv zatvaranja novinara!
Dakle, što reći nego da je uistinu poražavajuće da smo jedina europska država u kojoj bloger mora ići u zatvor na 20 dana nakon što nije platio sudsku kaznu od 3052 kune jer je i nakon zamolbe uvrijeđene i zaplašene žene odbio sa svoje internetske stranice skinuti komentar “Matoru kučku treba ubiti”.
S obzirom na to da je Hebrang kao uvrijeđeni i oklevetani dužnosnik dobivao i po 150.000 kuna odštete, nije se od njega moglo očekivati da kritizira i presudu prema kojoj Fintić mora njegovu stranačkom kolegi, inače bivšem saborskom zastupniku, i njegovoj ženi, direktorici lokalnog javnog poduzeća, platiti čak 50.000 kuna odštete.
Skandalozno je da vukovarski sud za duševne boli “svojih” dužnosnika dosuđuje takve odštete – čak i da su izrečene u ozbiljnim medijima – iako je riječ o neprofitabilnom “mediju” čiji se čitatelji broje u stotinama, to više što je Fintić otac maloljetnog djeteta i ima plaću manju od 3000 kuna. Ipak, za objektivnost informiranja u Hrvatskoj značajno je istaknuti da većina medija prešućuje sporni klevetnički sadržaj.
Za objektivnu prosudbu o slučaju zanimljivo bi bilo doznati prešućuju li novinari pisanih medija vulgarne detalje o “fukari” i “kurvi” zbog straha da i sami ne budu tuženi, zbog neobjavljivosti tog sadržaja u pisanom mediju ili zbog notornosti sadržaja anonimnih komentatora na internetu. Apsurdno je da se najobjektivnija informacija o slučaju zapravo može naći upravo na osuđenoj stranici Damira Fintića www.vukovarac.net.
Također, u većini medija ističe se da vukovarski bloger ide u zatvor zbog tuđe i anonimne klevete na njegovoj internetskoj stranici, a zapravo on ide u zatvor jer ne želi platiti kaznu od 3052 kune, kao što tisuće vozača odlaze u zatvor jer odbijaju platiti prekršajnu kaznu, odnosno kao što bi u zatvor otišao i svaki novinar koji odbije platiti izrečenu mu novčanu kaznu.
Naime, zatvorska kazna za uvredu i klevetu u nas je ukinuta, te je moguće izreći samo novčanu kaznu. Doduše, treba uvažavati činjenicu da su blogeri anarhični svijet za sebe pa je njima stran svaki oblik kažnjavanja za riječ.
Činjenica je da Fintić ne odgovara kao autor izjava, već kao “urednik” od kojega se očekuje da cenzurira sporne tekstove.
U svojevrsnoj verbalnoj septičkoj jami na internetskim stranicama uistinu svakodnevno o stotinama javnih osoba objavljuju se očite uvrede i klevete, govor mržnje, kojekakvi rasistički, seksistički i ini ispadi, ali baš i nije poznat slučaj da je netko tako uporno branio slobodu govora kao što to čini Damir Fintić, koji je odbio izbrisati sporne tekstove i kad je zamoljen, već je nastavio objavljivati sve što su anonimusi slali jer bi brisanje bilo “protivno slobodi medija”.
Pritom, kako se sam branio na sudu, Fintića nije zanimalo ima li u tome istine ili ne “jer blog nije mjesto gdje se utvrđuje (ne)istinitost komentara”.
Međutim, čak ni Fintić nije za apsolutnu slobodu jer je, iako vrlo rijetko, i on pribjegavao brisanju komentara, ali ne i u ovom slučaju. Dakle, uz iznesene ograde, i kao novinara i kao potencijalnu žrtvu zanima me zašto bi internet bio povlašten medij u odnosu na druge elektroničke i tiskane medije, te treba li i kako zaštititi “matore kučke koje treba ubiti”.
Ustvari bi trebalo kažnjavati sve prostačke ispade. Može se za svaki komentar ustanoviti od kuda stiže. Samo treba raditi, a to je najteže u našoj državi.