Zašto Dežela i Lijepa Naša ne znaju živjeti s problemima?

Granični spor između Hrvatske i Slovenije vrti se u tako malome krugu da bi ga dobri susjedi odavno zatvorili; zbog začudne nepopustljivosti s jedne i s druge strane prerasta u novi negativni dokaz kako kompleks malih razlika među narodima može predstavljati nepremostivi problem u odnosima među državama. Takva bura u čaši vode kakva se diže u zaljevu između Pirana i Savudrije ne viđa se svaki dan: postoje slični problemi i među drugim zemljama u Europi, znatno većim i značajnijim nego što su to slovenska Dežela i hrvatska Lijepa Naša, a da zbog toga nitko ne zvoni na uzbunu; ondje se ne miješaju policije, nitko ne priziva vojsku, ministri ne prijeti europskim sudovima, vlasti ne truju narod pričama tko koga (više) vara, a komandosi ne pomišljaju na desant podrške.

Francuska se stoljećima spori sa Španjolskom na Pirenejima i s Italijom na Alpama, Njemačka i Nizozemska imaju graničnih nesuglasja na moru, a da to ne opterećuje ni te zemlje, ni Europu, kao njihovu (buduću) drugu domovinu. Uređene države znaju živjeti s problemima; nove države na rubnome dijelu Balkana nemaju tu sposobnost da uklanjaju zaostale mine iz vremena zajedničke države, pa same počinju vjerovati, ili su već uvjerene, da drugoga rješenja nema, nego da se dalje spore, jer „druga strana“ hoće previše. Granice su osjetljiva područja i ondje gdje su pogašeni svi požari; između Hrvatske i Slovenije nikad nije ni bilo vatre, a ipak sve gori od međusobnoga nepovjerenja.

Nešto više mora biti posrijedi od nekoliko stotina metara morske ili kopnene površine. Manje-više svugdje u državama koje su stvorene na tvrdoj podlozi tla i krvi teško se probija svijest da granice spajaju, a tek onda dijele ljude, narode i države. U nas su granice ostale nedodirljiva svetinja, zato što prošlost nije prošla. Vlasti znaju: tko se granica dirne, može na izborima nositi gaće na štapu!

Što sve generira granični spor koji objektivno nema toliku važnost, ni takav potencijal, da dvije susjedne države izlaže porugama da vode „grotesknu“ politiku? Poznato je svima koliko hrvatske odnose sa Srbijom opterećuje teška i tragična prošlost i s jedne i s druge strane; sa Slovenijom, prošlost je čista, nema hipoteku međusobnih ratova, ne poznaje iskustvo okupacije ni protjerivanja stanovništva, nitko nikoga nije tlačio, izuzme li se to da su Slovenci i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji vodili resor policije tako da po dobru nisu upamćeni ni pop Anton Korošec ni komunist Stane Dolanc. Našlo bi se sličnih likova i s hrvatske strane; nisu ni oni uzori današnje generacije Slovenaca. Ostalo ne podliježe ni tolikoj ironiji. Zajednička hrvatsko-slovenska povijest počinje s Jugoslavijom i s njome završava. Prije toga nekoliko je istaknutih Slovenaca s Hrvatima dijelilo isti romantičarski ilirski san o zajednici Južnih Slavena; poslije toga, dijelili su isto razočaranje s Jugoslavijom: trajala je jedan prosječni ljudski život, a opteretila je obje države i oba naroda više nego stoljeća austro-ugarske vlasti. Slovenci se ne hvale da imaju prošlost od „stoljeća sedmog“, nisu u zajedničku državu unosili veliku dotu, svakako manju od Hrvata koji su s Bečom i Peštom uživali neku sitnu državnost, a iz nje su izašli sretnije od Hrvata, gotovo bez žrtava, i s većim indeksima razvijenosti.

Kad bi se gledale samo statistike, ni jedni, ni drugi ne bi napuštali Jugoslaviju; zapadne jugoslavenske republike bile su u gospodarskom smislu koplje ispred ostalih republika. Različite interpretacije otkrivaju odakle sve puše vjetar nezadovoljstva s Jugoslavijom: nerazvijene su republike dokazivale da su se Slovenija i Hrvatska razvijale brže zato što su uživali njihovo tržište, a dvije razvijene republike da bi se razvijale i brže da nisu morale financirati njihovu nerazvijenost. U političkom smislu, ni Hrvati ni Slovenci nisu u Jugoslaviji imali osjećaj ni prave političke slobode, ni pune nacionalne ravnopravnosti i afirmacije. Jedna se razlika stvarala na štetu Hrvata: Slovenci su mogli biti Slovenci u svemu, nitko im, ni u Beogradu, ni u Ljubljani, nije prebrajao krvna zrnca; Hrvati su u nekim političkim pitanjima plesali na tankoj žici između nacionalizma i unitarizma. Za razliku od srpskoga nacionalizma koji je bio agresivan, hrvatski je bio obrambeni, a slovenski se nije ni kvalificirao nacionalizmom: nije imao teret prošlosti. S Edvardom Kardeljem Slovenci su u Jugoslaviji prednjačili u ideološkoj razradi samoupravnoga socijalizma, a u Sloveniji zbijali nacionalne redove da 90-ih godina, kad se ubrzavala povijest u Europi, prvi iskoče iz jugoslavenskog vlaka, bez većih ozljeda.

Oni su geografski bili na periferiji zajedničke države, graničili su samo s Hrvatskom, politički su bili zaštićeni visokim stupnjem homogenosti i odijeljeni jezikom, a gospodarski u samome centru. Hrvati su geografski bili bliže centru, politički su bili u samom centru, dok zbog različitih iskakanja ne bi (i)spadali na periferiju, a gospodarski su se žalili da su na periferiji, iako bi bili centralna republika da devize zarađene od turizma, od izvoza i od doznaka nisu odlazile u Beograd. S Vladimirom Bakarićem Hrvati su načelno prakticirali politiku da „federacija federira“ i da je zajednička država „ono što se republike dogovore“; u praksi, federacija je dominirala i više nego što su se njezine članice dogovarale. Masovna partija, moćna politička policija i snažna vojska davale su najvećoj republici i najbrojnijem narodu prednost koja ih je omamila da u krizi Jugoslavije zaigraju na kartu Velike Srbije; ostali su bez Jugoslavije i sa Srbijom bez Kosova. Avanture se u politici ponekad skupo plaćaju.

Kučan i Tuđman nisu se voljeli

Iskustvo iz Jugoslavije i s Jugoslavijom nije za Sloveniju i za Hrvatsku sasvim jednako. Zaštićena jezikom koji drugi narodi i narodnosti uglavnom nisu znali, i pored zajedničke slavenske podloge, znatno homogenija od Hrvatske (i drugih republika), Slovenija je poslije Tita razvijala sve otvorenije svoju demokratsku alternativu, s „Leibachom“, s „Mladinom“, i politički se pripremala za „Dan D“; posljednji šef njihove Partije (Milan Kučan) postao je prvi predsjednik slovenske države! Svi su 90-ih godina u Sloveniji bili Slovenci, osim nekoliko desetaka tisuća „izbrisanih“, kao mrlja na njihovoj državnosti. Slovenija je lako izašla iz Jugoslavije; Hrvatska je izlazila teško, jer je po velikosrpskom scenariju imala sasvim drugu, stratešku važnost.

Sve je bilo pripremljeno i uigrano, ustvari dogovoreno; u euforiji vlastite države, slovenske vlasti su pogriješile što su visoko podigle letvicu svojih prava, pa i na spornome uskom morskom pojasu koji dijele s Hrvatskom, pa od njih ni danas ne mogu odustajati, a da ne razočaraju Slovence. I to napuhava balon koji prekriva i Piranski zaljev i Savudrijsku valu da ga ni slovenska ni hrvatska diplomatska pravovjernost ne može više isprazniti: ili će puknuti ili će ga odnijeti neki drugi, jači vjetrovi. Iz posljednjeg desetljeća jugoslavenske federacije, a osobito iz prvoga desetljeća vlastite države, Slovenija je izgradila prednosti nad Hrvatskom, kojih se ne može osloboditi kad se te prednosti polako tope. Nije dvojbeno da su demokratske ideje dolazile sa slovenske strane, ne samo iz civilnoga društva i iz krugova civilnoga društva i „nove kulture“ nego i iz službene politike. U vrijeme glasovite „hrvatske šutnje“, kad su se Mika Špiljak i Stipe Šuvar uzajamno prezirali, a Ivica Račan i Ivo Družić međusobno ignorirali, kad je Ante Marković u borbi za buduću vlast nametnuo posve nedoraslog Srbina Stanka Stojčevića (to i čestiti Simo Rajić tvrdi u svježoj knjizi „Između Hrvata i Srba“) da s njime u Hrvatskoj glumi novoga Bakarića, Slovenci su se koracima od sedam milja primicali cilju o vlastitoj državi.

Milan Kučan i društvo na demokratskom su projektu pripremali i slovensku naciju i slovensku partiju na izdvajanje iz Jugoslavije; u Hrvatskoj su takve teme i teze graničile s herezom, sve dok se „događanje naroda“ nije opasno prelilo preko granica Hrvatske i dalo u ruke modernom, liberalnom krilu Partije (D. Dmitrović, C. Sardelić) dovoljno jake dokaze kako bi završila šutnja. Hrvatska se tako priključila Sloveniji, jer nije imala drugoga izbora (osim da se pokori Miloševiću); za razliku od Slovenije, nije bila pripremljena. Dok je naš susjed imao lidera koji će voditi Sloveniju do neovisnosti, Hrvatska je u cajtnotu, kad se već rušila zastava komunizma na europskoj ploči, tražila lidera, i našla ga u liku partizanskog generala, disidenta Franje Tuđmana. Slovenski je lider do kraja komunizma bio komunist, hrvatski je četvrt stoljeća prije toga bio izbačen iz Partije; Kučan je bio i ostao Slovenac, Tuđman je postao veliki Hrvat koji je iz nacionalizma izvlačio glavnu energiju za konačni obračun s Jugoslavijom i s komunizmom. S Jugoslavijom se obračunao do kraja; s komunizmom se nagodio i sklopio međusobno primirje koje, s nekim prekidima, traje i danas.

Između Tuđmana i Kučana trajalo je taktičko savezništvo u borbi za državnu neovisnost koja je u Sloveniji bila kratka i podnošljiva, a u Hrvatskoj duga i krvava. Dvije su republike koordinirale svoje akcije do dana (25. lipnja 1991.), kad su objavile da Hrvatska i Slovenija izlaze iz Jugoslavije; kao države, svaka je dalje radila za sebe. U Ljubljani su zamjerali Hrvatskoj što i ona nije izazvala rat kad je jugoslavenska vojska napala Sloveniju, braneći granice Jugoslavije; Tuđmanova je procjena, po svemu, bila ispravnija, jer je zemlja bila potpuno nespremna za borbu, a Slovenija ionako nije trebala njezinu pomoć jer je prije toga s Miloševićem dogovorila uvjete izlaska iz Jugoslavije. I Tuđman je pregovarao s Miloševićem, ili je delegirao Hrvoja Šarinića; i Kučan je slao Miloševiću svoje visoke poklisare: hrvatski je predsjednik kupovao vrijeme da organizira obranu Hrvatske, dok se u BiH s njime zakopao u blato iz kojeg se ni posmrtno ne može izvući; prvi predsjednik Slovenije kupovao je izlaznicu iz Jugoslavije. Ako je bilo ikakvog dogovora Tuđman – Milošević, on u Hrvatskoj nije vrijedio; slovenski dogovor s Miloševićem funkcionirao je bez greške.

Da Ante Marković nije vodio svoju borbu za očuvanje Jugoslavije, da se pitao samo „jaki čovjek Srbije“, ne bi u Sloveniji bilo nikakve borbe. U Zagrebu su, pak, predbacivali Sloveniji da nije bila dovoljno solidarna s Hrvatskom kad je bila napadnuta i (dijelom) okupirana; podrška na međunarodnim konferencijama ipak je bila s figom u džepu, a staro oružje koje se dostavljalo ilegalnim kanalima i ne baš po tvorničkoj cijeni, uklapa se u stereotip o slovenskoj sebičnosti. To je obilježilo njihov osobni odnos, ali i političke odnose dviju država: rijetko je prvi hrvatski predsjednik spominjao Kučana, a gotovo nikad u pozitivnome kontekstu; ni slovenski predsjednik nije previše hvalio „Franju“, kako ga je obično nazivao, a skoro nikad među prijateljima nije propuštao reći da je na međunarodnim konferencijama bolje branio Hrvatsku od njega. Europskim pregovaračima Tuđman je bio isključiv i nesimpatičan, Mitterrand ga je, iz svoga prosrpskoga ugla, smatrao opasnijim, i gorim od Miloševića, a i ozbiljni europski igrači, poput Kohla i Genschera, branili su više Hrvatsku nego Tuđmana. Dok su se balkanski ratnici tukli, Kučan je u njihovoj sjeni uživao simpatije miroljubive Europe koja nije bila spremna maknuti ni malim prstom da prekine rat na Balkanu, kamo je svrstavala i Hrvatsku, a osobito njezina „ratobornog“ predsjednika! Bivši slovenski komunistički vođa uživao je u Europi poželjni status demokratskog državnika, za razliku od hrvatskoga disidenta koji je u ulozi predsjednika bio obilježen negativnom kvalifikacijom nacionalista.

Sumnje u iskrenost

Slovenci su uspjeli uvjeriti i sebe da su oni bili tegljač koji je nasukanu Hrvatsku izvlačio iz jugoslavenskog plićaka, i u ime takvih zasluga pokušavali bez kompleksa izvući dividende u Piranskom zaljevu, gdje su se uknjižili na 100 posto vlasništva, u Ljubljanskoj banci, gdje su na dnu ladica zametali staru štednju, ili u Krškome, gdje bi najradije na Hrvatsku prebacivali kredite, a sebi dovodili struju iz zajedničke nuklearne centrale. Objektivno, Slovenija je bila velik korak ispred Hrvatske: nije imala otpor iznutra, a kamoli ozbiljno neprijateljstvo prema državnom osamostaljenju, a izvana, njihova je politika raskida s Jugoslavijom dobila „zeleno svjetlo“ od moćnoga Miloševića: vođa velikosrpskoga projekta nije nalazio nikakav strateški interes u Sloveniji jer ondje nije bilo dovoljno Srba da ih treba braniti i uzdržavati, a ni srpskih grobova, da ih mora čuvati i održavati. Najrazvijenija jugoslavenska republika mogla je izaći iz umiruće države, uz neke aranžmane koji su se u Zagrebu mogli doživljavati da su postignuti nauštrb Hrvatske. Na tim su se izvorima stvarale mnoge hrvatske sumnje u slovensku iskrenost koje su opterećivale odnose dviju države, pogotovo za vrijeme Tuđmanove vladavine, koliko i slovensko nepovjerenje u zadanu hrvatsku riječ. Kad to i danas ističu, Slovenci na drugi način govore da se Hrvati nisu odlijepili od Balkana. Zna se da je Tuđman na Slovence gledao svisoka, a ni proračunati slovenski rukovodioci nisu se lako spuštali na zemlju.

Tuđmanov titularni nasljednik Stipe Mesić uspostavio je s Kučanom znatno povjerljivije i bliže odnose, ali ni jedan ni drugi nisu imali vlast da odnose među državama zaokrenu u tom smjeru. Stvarni nositelj vlasti u to vrijeme – Ivica Račan – pokušao je s Janezom Drnovšekom riješiti u paketu sve nakupljene hrvatsko-slovenske probleme, ali se njegov pozitivno intonirani projekt utopio u Piranskome zaljevu jer nije dovoljno gledao složenu konfiguraciju Savudrijske vale. Njegova konspirativna diplomacija poprimila je zavjerenički karakter: zaobiđeni Dražen Budiša zalupio mu je vratima, i umalo ga nije potopio u Saboru. Da je i Zlatko Tomčić na istu ranu stavljao isti lijek, koalicija lijevog centra raspala bi se na Sloveniji; pokazalo se dramatično da Hrvatska nije bila spremna ni na kakve ustupke; kad je jednom pobacila, hrvatska je diplomacija postala neplodna za hrabrije inicijative. A Slovenija je tražila mnogo, zapravo previše: izlaz na otvoreno more, što nije dobila ni na međunarodnoj arbitraži. Dobila je što je tražila: Cerarova vlas šuti, Janez Janša bio se opet rado kockao, a njihov mladi izazivač Šarec sanja kako bi otvorio Pandorinu kutiju s „realnim granicama na kopnu“! Kad duh više ne može u boci, neka se opet otvaraju čepovi!

Sebičnost ili nepouzdanost

Između naroda ostalo je nešto od nekadašnjeg jugoslavenskog bratstva: Slovenci i Hrvati uz granicu dokazuju da mogu živjeti jedni pored drugih, čak i da ne mogu jedni bez drugih, ondje gdje ih dijele rijeke. Političari nisu sačuvali ništa od jedinstva koje je umiralo s Jugoslavijom: na isti su dan hrvatski komunisti napustili SKJ, i s inicijativom slovenskih drugova srušili prvi, ideološki stup Jugoslavije; vojni i politički stupovi u nastavku su lakše padali, lišeni ideološke armature. Je li se Račan šlepao iza Kučana, za povijest komunizma nije više važno; za hrvatsku i slovensku demokraciju nije nevažno da su njihovi tadašnji vladari zaključili na vrijeme da je u Berlinu pala i njihova vlast; agresivna velikosrpska politika samo je ubrzala takvo sazrijevanje, a da nije ni prelazila slovensku granicu, dok je u Hrvatskoj pravila pustoš, najviše na vlastitu štetu. Na dan kad su Kučan i Tuđman odlučili da se njihove republike odcjepljuju od Jugoslavije, završava kratki period suradnje, a započinje dugi period konkurencije, pa i konfrontacije.

Dvije su se države lako razvele od zajedničke jugoslavenske postelje, u njoj i nije bilo nekih emocija, a mnogo teže od zajedničkoga stola, jer je u svemu bilo mnogo interesa; podjela imovine otkrivala je razlike u naravi i mentalitetu; Hrvati su Slovencima predbacivali sebičnost, Slovenci Hrvatima nevjerodostojnost. Kad je Hrvatska najviše patila, Slovenija je slavila „raskid s Balkanom“, gdje geografski ni ne spada, gdje je politički dobro prolazila, a gospodarski prosperirala. Slovenske vlasti nisu srljale u privatizaciju, sačuvale su jezgru bivše industrije, za razliku od Hrvatske koja je, nerazumno i nerazumljivo, usred rata prodavala – često i uništavala – cijela poduzeća. Za potrebe obrane zemlje, ili i za druge manje plemenite interese, ni do danas nije istraženo.

Spuštanje rampe

Razvijenijoj Sloveniji to je osiguralo još veću prednost pred Hrvatskom, koju su njezine vlasti dalje potencirale time što je njihova zemlja od bivših jugoslavenskih republika prva ušla u EU, prva u NATO, prva u OECD, prva u Schengen. Države žive u konkurenciji: biti prvi poželjan je i pozitivan cilj. Ali, Slovenija je sprečavala Hrvatsku da bude druga u NATO-u, sve dok nije dobila po prstima od Amerike; nije joj dopustila da bude druga u EU, a da joj nitko iz lažne solidarnosti nije opet dao po prstima, pa je Hrvatska, pod klasičnom ucjenom, morala pristati na slovenske uvjete o arbitraži o granici; i opet se Slovenija postavlja nedobrosusjedski, i prijeti novim blokadama, da Hrvatska ne bude druga ni u OECD-u ni u Schengenu.

Sloveniji je na čast što se prva odlijepila od Balkana i krenula na Zapad; nije joj na čast što spušta rampu Hrvatskoj koja je razapeta između Balkana, od koga se ne može do kraja razdružiti, i Europe, kojoj se ne može sasvim pridružiti, i zbog slovenskih blokada, ne samo zbog vlastitih ograničenja. Dok kompleks malih razlika među narodima opet pobjeđuje zajedničke interese među državama, naivno mogu zvučati bombastični planovi o „novom dijalogu“ i „bilateralnim razgovorima“. Što se Andrej Plenković i Miro Cerar ne bi ukrcali u isti čamac u Piranu i iskrcali u Savudriji (ili obratno)? Sve dok se takva plovidba ubraja u kategoriju nemogućih misija, Hrvatska i Slovenija utapat će se u čaši vode koju i dalje same pune.