Zašto Drugi svjetski rat nije završio?

Nakon što je svijet proslavio Dan pobjede nad fašizmom, predstoji europsko obilježavanje 23. kolovoza kao spomendan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima (uključujući i komunističke režime), koji se obilježava diljem svijeta pa i u Hrvatskoj, iako na vrlo šturi i diskretan način. Na taj dan bi se Europa trebala prisjećati svih žrtvi nacizma, ali i komunizma.

Navedeni je spomendan u svim zemljama EU potvrđen točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. Spomendan sjećanja na žrtve totalitarnih režima kontrapunkt je Danu pobjede nad fašizmom kojim zapravo Europa pere savjest zbog “predaje istočne Europe“ u sovjetske staljinističke ruke, na kraju Drugog svjetskog rata, kada se u ime antifašizma progonilo i likvidiralo više od 20 milijuna žrtava.

Fašističkim epitetom se dvosmisleno koristi i instrumentalizira u svrhu diskvalifikacije ili kriminalizacije političkih neistomišljenika (desnih ili lijevih). Takav raskorak u poimanju antifašizma objašnjava i različitosti percepcije i intenziteta slavljenja Dana pobjede u bivšim komunističkim zemljama (poput Baltičkih država) i u zapadnoj Europi jer u navedenim postkomunističkim zemljama  takvo tzv. antifašističko i komunističko ''oslobođenje“ nisu svi doživjeli kao emancipaciju već kao okupaciju i daljnju totalitarnu represiju. Danas, ako još uvijek u europskim demokratskim zemljama postoje relikti desnog fašizma, onda postoje i relikti lijevog fašizma, a povjesničar Jean-Francois Revel označio je staljinizam kao ''crveni fašizam“.

Svaki politički režim i svjetski poredak ima svoje „fašiste“, dežurne krivce i demonske mitske figure kao prikladnu mobilizatorsku i legitimirajuću neprijateljsku figuru, pa se danas često ističe paradigma islamofašizma, fašističkog putinizma, bivšeg Bushova fašizma itd. Danas svatko vadi iz džepa etiketu ''Fašist“ kao prikladni retorični pomodarski asortiman s kojim se maše po potrebi u prozivateljske ili iskupiteljske svrhe, kada ponestaju objektivni argumenti. Ako je nacistički zločinački poredak istrijebljen i pobijeđen '45. još uvijek ostaje proširen, praksom etiketiranja u demokratskim medijskim i javnim sferama ''fašističkim atributom“, kao ''reductio and hitlerum“.

Što pak govori u prilog tezi kako Drugi svjetski rat na semantičko-simboličnoj i psihološkoj razini još uvijek nije završio. Bojkot Putinove vojne parade na Dan pobjede nad fašizmom zbog ruske agresije na Ukrajinu razotkriva nove linije podjele u ''povijesnom savezničkom bloku“ na globalnoj razini, i novi scenarij ponovne geopolitičke blokovske bipolarizacije  kao nastavak Hladnoga rata. Također je simptomatična nazočnost, prvi put u sklopu parade, postrojbi kineske i indijske vojske, što simbolizira novu geopolitičku konfiguraciju savezništva između Rusije i zemalja BRICS-a. U tom kontekstu disonantni tonovi između ruskog neoimperijalnog i militariziranog antifašizma  i zapadno-atlantskog “dobročiniteljsko-demokratskog“ tržišnog antifašizma, zapravo pokazuju kako antifašistička pomodna paradigma čini licemjerni narativni komemorativni happening prikrivajući činjenicu da Drugi svjetski rat nije završio, a da je treći već u tijeku. Rusko-ukrajinski sukob zapravo razotkriva javnosti jedan od trajnih uzroka Prvog i Drugog svjetskog rata, a to jest borba za geostratešku kontrolu područja Euroazije, gdje Ukrajina predstavlja značajnu prirodnu i geoprometnu stratešku poveznicu između euroazijske dubine i zapadne Europe. Treba podsjetiti kako je jedan od uzroka Prvog svjetskog rata savezničko suprotstavljanje gradnji željeznice Berlin-Bagdad, koja je trebala geoprometno ostvariti kontinentalno euroazijsko jedinstvo, dok je u kontekstu Drugog svjetskog rata trebalo onemogućiti da se nacistička Njemačka, kao pokretačka središnja kontinentalna sila, uzdigne u središnju ''pijemontsku“ gospodarsku i geopolitičku silu u Euroaziji.

Sve suvremene geopolitičke teze sukoba civilizacija Huntingtona, ''neocontainementa“, kao i geopolitičke teze Zbigniewa Brzezinskoga u ''Velikoj šahovskoj ploči'' potkrepljuju poznatu Clausewitzovu tezu o nastavku rata drugim sredstvima (energetskim i gospodarskim) radi kontrole tog strateškog područja. Takva geopolitička konstanta podloga je interpretacije svjetske povijesti kao borbe između mora (anglo-američke pomorske sile) i kopna (kontinentalne europske sile). Od 1945. godine američka geopolitika containementa nastoji zadržati ruski utjecaj od Bosfora do Indusa (danas Kine), preko transverzale Baltik-Lubeck-Trst, i širenjem ruskog utjecaja u Srednjoj Aziji primjenom načela ''New Silk Road Land Bridg“.

Poredak koji je nastao iz Jalte odgovora dobro poznatom scenariju geopolitičara Mackindera: nužno je kontrolirati rubne pojaseve (rimland), ''srce svjetskog otoka“ (heartland) euroazijatskog kontinenta, kako ne bi pao pod kontrolu bilo koje europske kontinentalne sile. Prvi i Drugi svjetski rat imali su duboke gospodarske i geopolitičke uzroke. Prvi bijaše rat za svjetsko geopolitičko pozicioniranje anglo-američkog hegemonističkog poretka, ukidanje središnjih carskih europskih sila (Austrougarsko carstvo), dok je drugi rat bio posljedica nepravednog Versailleskog mira, koji je prerastao u rat za uspon industrijskog angloameričkog neoliberalnog kapitalizma i financijskog monetarizma na svjetskoj razini. U tom smjeru, istina je da je SAD zaslužan za oslobađanje Europe od nacističke čizme, ali je također relevantna činjenica njegova kasnog ulaska u rat te instrumentalizacija Marshallova plana koji je unatoč rekonstrukciji Europe omogućio prodor američkog kapitala na europski kontinent i pronalaženje tržišnih izvorišta za američko gospodarstvo koje je bilo u velikom porastu, kao i za financijsko zaduživanje i ovisnost Europe o Americi.

Drugi svjetski rat nije nikada završio jer svaki mir, a posebno poslijeratni, treba počivati na pravednom miru, što nije bio slučaj s krajem Drugog svjetskog rata i podjelom Europe koja je uslijedila nakon konferencije iz Jalte. Zapad je dobro znao da se, unatoč svim deklaracijama komunističkih sovjetskih vlasti, u zemljama koje je sovjetska vojska okupirala neće održati slobodni demokratski izbori kako je to dogovoreno u Jalti. Više od pola stoljeća nakon kraja rata saveznici su šutjeli o vlastitim kršenjima humanitarnog i međunarodnog javnog i ratnog prava. Desetci milijuna Nijemaca “volksdeutchera” iz Rusije i drugih istočnoeuropskih zemalja protjerano je iz svojih domova prema zapadu, premda nitko unazad desetak stoljeća nije dovodio u pitanje njemačku pripadnost istočne Pruske, Pomeranije i Brandenburga.

Kao ishodište konferencije u Potsdamu, 15 milijuna sudetskih Nijemaca bilo je, prema iskazima povjesničara E. Reichenbergera, podvrgnuto sustavnoj deportaciji, opovrgavajući tezu da su to bile izbjeglice, već prognani i protjerani. Saveznici su  također dobili, uz goleme financijske kompenzacije i ratne odštete “in natura”, velike tvornice, željeznice, infrastrukturu i besplatnu radnu snagu. Istrebljivačka geopolitika bila je proizvod projekta Morgenthau od 15. rujna 1944. godine koji je predviđao da se okonča svaka industrijska aktivnost u regiji Ruhr i Saar i reducira Njemačku na poljoprivrednu i pastirsku zemlju.

Saveznici su također nastojali prikriti vlastite zločine nad civilnim pučanstvom i vojnim zarobljenicima, bombardiranje Dresdena, te kasnije Hiroshima i Nagasak. Drugi svjetski rat nije završio mirovnim ugovorom, već se taj svjetski sukob u kojemu su ratovala dva tabora (Saveznici i sile osovine) službeno okončava 8. svibnja 1945. bezuvjetnom kapitulacijom III. Reicha te kasnije u Aziji  2. rujna 1945. bezuvjetnom kapitulacijom Japanskog Carstva.

Razdoblje hladnog rata, kao i bipolarni poredak koji je proizašao iz Drugoga svjetskoga rata, također padom Berlinskog zida i unutarnjem urušavanjem Sovjetskog bloka, nije okončan poput svih ratova formalno-pravnim završetkom i ugovorom. Hladni rat završava bez poraženog i pobjednika, u odsutnosti međunarodnog priznanja, što zapravo objašnjava i aktualne neriješene probleme u odnosima između Rusije i Zapada.

Brojni teritorijalni sporovi proizlaze iz kraja Drugog svjetskog rata. Primjerice, Drugi svjetski rat nikada nije službeno prestao između Japana i Rusije oko pitanja Kurilskih otoka jer nijedan ugovor nije potpisan. Grčka, koju su između 1941. i 1944. okupirali nacisti, danas zahtjeva od Njemačke otplatu ratnih reparacija koje prosuđuje na 278,7 milijardi eura.

Katastrofa Prvog svjetskog rata, čiju se stogodišnjicu pompozno komemoriralo 2014.,  mogla se predvidjeti nekoliko godina prije, dok je Drugi svjetski rat zapravo bio samo produžetak prvog, a nastavak rata mogao se naslutiti već nakon samog potpisivanja Versailleskog ugovora, stupanja na vlast Hitlera i ratoborne politike Japana. Hladni rat,  u kojem se suprotstavljao zapadno-američki tabor sovjetskom komunističkom bloku, zapravo je bio prije svega ideološki blokovski rat, bez vidljive vojne fronte. Od '45. godine, a pogotovo od '89. i pada Berlinskog zida, prevladava iluzionistička progresistička ideja o Kantovu „vječnom miru“ i mišljenje da nikada više neće biti svjetskoga rata, već samo lokalizirani, regionalni ratovi. Ista je naivna ideja prevladavala 1919. kada je osnovano Wilsonovo društvo naroda. U suvremenom globalnom okružju, krizna žarišta, etničko-vjerska fragmentacija i širenje radikalnog islamističkog fundamentalizma predstavljaju opasne scenarije, kao i povoljne uvjete za globalno rasplamsavanje generaliziranog rata. Paradoksalno je da unatoč pozitivnim tehnološkim i komunikacijskim postignućima globalizacija nije uspjela postati jaki čimbenik integrativnog mira već izaziva  negativne nuspojave etničko-vjerske fragmentacije i društveno-gospodarske nejednakosti koje otvaraju mogućnosti generaliziranog rata i kaosa.

Glavni mogući pokretači današnjeg globalnog rata su različite prirode: nekontrolirana masovna izvaneuropska i afrička migracija prema Zapadu koja navješćuje demografsku bombu na europskom području, globalna civilizacijska bipolarizacija Islam/Zapad (uključujući i Rusiju), neriješeno bliskoistočno pitanje koje izlaže Izrael novim ratovima s arapskim susjedima, potencijalni sukob SAD-a i Kine na području regije Azija-Pacifik zbog geoekonomske prevlasti u toj regiji i rastuće tenzije između Japana i Kine, latentni sukobi između Indije – Pakistana i Indije – Kine, proliferacija nuklearnog oružja i ekološke katastrofe.

Novinar Claude Leblanc u knjizi ''L’Engrenage'' zapravo ističe kako se unatoč medijskom fokusiranju na ukrajinsko-ruski sukob i užasnog masakra Islamske države, rizici eskalacije prema globalnom sukobu nalaze u Aziji s remilitarizacijom Japana koji se protivi Kineskoj hegemoniji u regiji. Sve su to naznake da je možda treći svjetski rat već u tijeku, ovaj put ne u blokovskom i frontalnom konvencionalnom izdanju, već u kapilarnom, informacijsko-psihološkom, hibridnom i makroregionalnom obliku, u kojem globalne velesile ratuju posredničkim snagama i metodama.

>>Je li hrvatska nacija antiintelektualna?

>>Pogledajte vojnu silu koju je demonstrirala Rusija na veličanstvenoj paradi!