Premda počiva u miru već pet godina, oko stožernog generala Petra Stipetića ponovno se lome koplja. Ovaj put buru su podigli SDP-ovi vijećnici Skupštine Karlovačke županije, koji su u četvrtak demonstrativno napustili sjednicu jer su HDZ i DP odbili prijedlog da Stipetić, zajedno s generalom zbora Pavlom Miljavcem, posmrtno dobije nagradu za životno djelo. Rekoše, doduše, da ga cijene i da je priznanje zaslužio, ali zasmetala im je – pogrešna procedura. "Pa imate li vi obraza, znate li uopće kakvu ste nepravdu i sramotu napravili?!" bjesnio je SDP-ov Ivan Vuković i poručio da ne dijeli generale na "Tuđmanove i one druge", nego da cijeni sve hrvatske generale i sve branitelje.
Igrom slučaja, isti je dan iz Bjelovara stigla vijest da se gradski Odbor za hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji protivi postavljanju biste generala Stipetića na Barutani. Bjelovarski branitelji poručuju da nemaju ništa protiv Stipetića, no smatraju da to spomen-područje nije primjereno za postavljanje njegove biste.
Ratni junak, pošten čovjek
Zašto general Stipetić, ratni junak, sposobni časnik kojeg znanci opisuju kao skromnog i poštenog čovjeka, izaziva takve prijepore? Zašto ga je, primjerice, 2017. protokol tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović "zaboravio" pozvati u Glinu na proslavu Oluje i obilježavanje predaje 21. korpusa srpske vojske? Iako se taj poraženi korpus predao baš njemu, a pukovnik Čedo Bulat baš je njemu podnio prijavak i čestitao na pobjedi Hrvatske vojske. Stipetić je tada pozvao srpsko stanovništvo da se vrati svojim kućama jamčeći mu sigurnost, no ono je ipak izbjeglo u Srbiju. O tome je u dokumentarnom filmu "General i džentlmen", scenarista i redatelja Hrvoja Zovka, znakovito rekao: "Da li je to meni zamjereno, ne znam, ali nisam dobio ovacije poslije te pobjede na Baniji. I ostalo je to tako, pomalo u sjeni svih ostalih događanja, opće euforije i pobjedničkog slavlja koje se tih dana dešavalo."
I predsjednik Zoran Milanović ustvrdio je nedavno u Ogulinu da general Stipetić, za kojeg kaže da je bio važan čovjek tijekom cijelog rata, "nije bio tretiran džentlmenski", nego da je "sprašen u mirovinu nekorektno, preko noći i nezakonito". Zanimljivo je da ga u mirovinu nije "sprašila" HDZ-ova vlada, nego vlada Ivice Račana. Stipetića je, naime, u ožujku 2000. novi predsjednik Republike Stjepan Mesić imenovao načelnikom Glavnog stožera, no u siječnju 2003. Vlada ga šalje u mirovinu uz obrazloženje da je to po sili zakona jer je navršio 65 godina života. U pozadini njegova umirovljenja ipak je bilo nešto drugo – sukob s tadašnjim ministrom obrane Jozom Radošem, s kojim se nije slagao i za kojeg je tvrdio da "uvodi diktaturu". Njegov odlazak želio je i premijer Račan jer je na to mjesto htio postaviti časnika koji će više ovisiti o njemu nego o Mesiću. A predsjednik države, pak, želio je preko Stipetića zadržati kontrolu nad vojskom, što mu je bila jedina ozbiljnija poluga vlasti.
Stipetića je formalno umirovila nova ministrica obrane Željka Antunović, koja je u međuvremenu – nakon Račanova preslagivanja Vlade – naslijedila Radoša. "Nije mu to bilo drago, nije ni meni, ali duboko u srcu znam da je tako trebalo biti. Uvijek je bio vojnik i kao vojnik reagirao je i tada", izjavit će poslije Željka Antunović. No general Stipetić tada ipak ne odlazi u mirovinu, jer ga u svoj ured povlači Mesić imenujući ga svojim savjetnikom za obranu i vojna pitanja.
Upravo to razdoblje i "titula" Mesićeva čovjeka od najvećeg povjerenja dodatno će ga udaljiti od hrvatskih generala stasalih u Domovinskom ratu, kojima (ne svima) ionako nije bio osobito omiljen jer je besprijekornu karijeru izgradio u JNA. K tomu, u desnim političkim krugovima zamjerali su mu tobože manjak nacionalnog žara. Iako su i njegov život, i njegovi profesionalni potezi, i velika uloga u obrani i oslobađanju Hrvatske govorili nešto sasvim drugo.
Stipetićevu imidžu početkom 2000-ih ponajviše je naštetila Mesićeva politika, barem u očima poštovatelja Tuđmanova lika i djela. Mesić je, naime, bio gorljivi nositelj tzv. procesa detuđmanizacije, u kojem je omalovažavao prvoga predsjednika, denuncirao njegovu politiku i haaškim istražiteljima neovlašteno dilao stotine Tuđmanovih transkripata zaštićenih državnom tajnom. A vrhunac njegova prvoga mandata bio je obračun s 12 hrvatskih generala, koji su u rujnu 2000. podigli glas protiv sve raširenije kampanje kriminalizacije Domovinskoga rata te vrijeđanja i omalovažavanja Hrvatske vojske. Promptno je umirovio sedam aktivnih časnika i čak ih optužio za pokušaj puča. General Stipetić, koji je tada bio načelnik Glavnog stožera, podržao je i proveo njihovo umirovljenje, jer "vojska poštuje svog vrhovnog zapovjednika, predsjednika Vlade i predsjednika Sabora". Mesiću je zamjerio jedino to što ga "nije upozorio" i što se s njime nije konzultirao.
"Oficir s petljom"
Vrijedi spomenuti i Stipetićevu izjavu, izrečenu 2018. u spomenutom dokumentarcu, kako je hrvatska politika pogriješila kad je u siječnju 1992. potpisala Sarajevsko primirje. Stipetić je, naime, smatrao da je HV tada bio sposoban krenuti u oslobađanje svih okupiranih područja. "Trebali smo osloboditi prostore Republike Hrvatske, a onda vidjeti što će se dešavati. Ovako smo četiri godine čekali do završnih operacija, do Bljeska i Oluje, da bismo realizirali ono što smo možda mogli tijekom '92. i dijela '93. godine. Ne bi rat trajao pet godina, nego dvije godine", bio je uvjeren Stipetić.
Kako god bilo, taj oficir s ružom, oficir i džentlmen, oficir s petljom, ili časnik sa strategijskom vizijom, kako ga je nazvao Joško Morić, nije zaslužio ni zaborav ni to da ga svojataju lijevi, a osporavaju desni. On je bio "Tuđmanov general" jednako kao i svi ostali koji su branili domovinu. Bio je vojnik i čovjek koji zaslužuje poštovanje.
VIDEO: Plenković u Ukrajini
sve je rečeno u tekstu....spetljao se sa stipom "mađioničarem za čekove" mesićem inače pravi hrvatski general, jedine pobjedničke hrvatske vojske u prošlom stoljeću