Nedavno su obilježene dvije godine od smrti Olivera Dragojevića. Dostojanstveno i prigodno. S mnogo pijeteta i osjećaja. A takav mu je bio i ispraćaj. Najpotresniji i najmasovniji ispraćaj u povijesti mlade hrvatske države. Ispraćaj koji nitko nije morao režirati niti organizirati. Režirao ga je i organizirao narod. A onda su svoj nemali obol dali i drugi. Svi znamo tko je bio Oliver Dragojević. Pjevač zabavne glazbe. Netko bi rekao pjevač lakih nota. A bez obzira na te lake note, ostavio je Oliver tako dubok trag u hrvatskoj svakidašnjici i kulturi. I u cijelom hrvatskom društvu. I kao čovjek. I kao pjevač. I kao umjetnik kojem je teško naći premca.
Danas, dvije godine nakon Oliverove smrti, hrvatska lakoglazbena industrija nalazi se u teškoj krizi. Ništa čudno. Rad joj je uglavnom onemogućen zbog virusne pandemije. I to traje već predugih pet mjeseci. Ukratko rečeno, niti ima velikih koncerata niti ima malih gaža. U pitanju su i nastupi na svadbama. Manje se muzicira i na sprovodima. Ne snimaju se nove televizijske emisije. Reducirani su i festivali. Nema novca za snimanje novih spotova i kompaktnih ploča. Klubovi su manje-više zatvoreni. Oni u Zagrebu pretrpjeli su i štetu zbog potresa. Zatvorene su i neke koncertne dvorane, a među njima i dvorana Vatroslava Lisinskog. Hrvatski glazbeni zavod ubrzano se obnavlja kako bi mogao primiti prve posjetitelje.
Ali sve je to upitno jer ovisi o prevrtljivoj pandemiji koja uopće ne jenjava, naprotiv. Posljednjih dana zaredali su se apeli glazbene scene i glazbenih umjetnika koji traže pomoć pri uspostavljanju kakve-takve koncertne prakse koja bi umanjila štetu koju trpe zbog nenastupanja. A koncerti su većini glazbenika jedini sigurni i konkretni prihod. Sve drugo je luk i voda. Javila su se javnosti i neka poznata glazbena estradna imena. Kolegice i kolege pokojnog Olivera koji je s njima često bio na pozornicama i pjevao čak i duete. I često nastupao besplatno, u dobrotvorne svrhe. Darivajući tako nesebično svoj dar drugima. Potrebitima.
I dok danas puk slavi pokojnog pjevača iz Vela Luke, mitskog Dalmatinca koji je maestralno oživio remek-djela Zdenka Runjića i svojim glasom apsolutno dohvatio Kairosov čuperak, u isto vrijeme taj isti puk vrijeđa glazbenike koji se bore za svoju egzistenciju. I razvlači ih po internetskom blatu ismijavajući ih i ponižavajući. Pri tome ljudi uopće nisu svjesni da tako ponižavaju cijelu branšu. A onda i samog Olivera Dragojevića i uspomenu na njega. Jer osim Olivera, Hrvatska ima i druge važne pjevačice i pjevače svih generacija i stilova. Hrvatska ima jaku i, na sreću, raznoliku glazbenu scenu.
Hrvatska ima bogomdanog skladatelja i umjetnika Rajka Dujmića koji je teško stradao u prometnoj nesreći i o kojemu se tim povodom uglavnom mogu čitati zluradi komentari i još zluradije informacije, umjesto da se nadamo da će maestro ozdraviti i pronaći svoj mir. Bože moj. Pa Dujmić je skladatelj apsolutno u rangu Zdenka Runjića! To se ne smije i ne može zaboraviti niti zanemariti. A javnost zaboravlja i vrijeđa. Gazi svoje velikane i gazi svoju, hrvatsku glazbu. Pjesme s kojima se ljudi rađaju i umiru. Koje slušaju na svadbama i drugim svečanostima. Uz koje se zaljubljuju i uz koje se, nažalost, i rastaju. Pjesme uz koje se, uostalom, i ratovalo. Pjesme koje su nas bodrile kada su nas bombardirali i okupirali te tjerali iz naših kuća i ubijali nam najdraže.
Ali i pjesme uz koje se pobjeđivalo. Kako se to može zaboraviti? Kako se jedna cijela plemenita djelatnost koja nas oduševljava i krijepi u emisijama kao što je to, primjerice, A strana Hrvatske televizije, sada može vući po internetskom blatu zavisti i nekompetencije. Pa čak i društvenog nemorala? Pokvarenosti koja ne poštuje domaću glazbu i domaće umjetnike koji su ionako već ugroženi od svojih stranih kolega iza kojih stoji puno masovnija i moćnija industrijska komercijalna mašinerija bazirana na snazi i dometu engleskog jezika. I umjesto da hrvatska javnost stane na stranu domaćih pjevača i skladatelja, svirača i umjetnika, legitimnih Oliverovih nasljednika i učenika, ona plače nad Oliverom, a u isto vrijeme likuje nad problemima njegovih kolegica i kolega. Ako ništa drugo, to je krajnje licemjerno i krajnje neprihvatljivo.
kada bi većina tih loše sklepanih pjesmuljaka bila realno vrednovana većina domaćih izvođača bila bi konstantno gladna kruha. Jer ruku na srce nit valjaju izvođači nit pjesme. Pa jedno Kosovo ima 4 svjetske zvijezde na svjetskim top listama a legendarna raspjevana Hrvatska još uvijek generira primitivne loše napravljene pjesmuljke. Gospodo predobro živite s obzirom na učinak.