Zašto Hrvatska mora ratificirati Istanbulsku konvenciju

Sablast ili bauk Istanbulske konvencije (puni naziv toga međunarodno obvezujućeg pravnog dokumenta usvojenog 11. svibnja 2011. u Istanbulu jest: “Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”) već mjesecima kruži Lijepom Našom izazivajući veliku tjeskobu, pa i strah i trepet mnoštva ljudi dobre volje.

U križarski verbalni rat protiv tog “kolonizatorskog” (takvim su ga ocijenili hrvatski biskupi) pravnog papira (za druge “spasonosnog”: jer će navodno smanjiti nasilje nad ženama i drugim ranjivima) zasad su ustali brojni hrvatski akademici, oba kardinala, gotovo svi biskupi, svećenici, dobar dio znanstvenika vjernika, brojni javnosti znani i manje znani umnici i umnice tradicionalnog svjetonazora te vođe i aktivisti vjerskih i drugih tradicionalnih građanskih udruga. I, što je najvažnije, brojni samozatajni i u javnosti tihi ljudi dobre volje koje užasava sama pomisao da se tamo nekom Istanbulskom konvencijom, koju teško razlikuju od televizijske sapunice “Istanbulska nevjesta”, sruši tradicionalni gramatički, spolni, rodni, reproduktivni, bračni, obiteljski, vjerski i civilizacijski poredak u kojem postoji spasonosna binarnost: muškarci i žene.

Taj je poredak, naše čitatelje ne treba na to podsjećati, vladao od pojave Knjige Postanka u kojoj je zapisano: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” (Postanak 1, 27).

Nametanje svjetonazora

Hrvatski biskupi pozvali su zastupnike u Hrvatskom saboru da ne odobre Istanbulsku konvenciju uz ovo objašnjenje: “Crkva se zauzima za slobodu pojedinaca i naroda i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju koja bi zadirala u antropologiju na kojoj stvaramo i izgrađujemo svoj identitet.”

Sveučilišni profesor i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta dr. Tonči Matulić dao je ovu jezgrovitu ocjenu duhovno “kolonizatorskog” dokumenta: “Istanbulska konvencija sredstvo je nametanja jednog iskrivljenog pogleda na čovjeka.” (Europski dom, 5. veljače 2018.)
Konačno, akademik Mislav Ježić, jedan od pisaca opsežne Izjave o Istanbulskoj konvenciji Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a: “Istanbulskom konvencijom nastoji se prokrijumčariti ideologija kojoj nije svrha protivljenje nasilju, nego nametanje svjetonazora.”

Iz citiranih izjava teško je zaključiti gdje se u Konvenciji krije “kolonizacija” i “nametanje svjetonazora”, ali svaku dvojbu otklanja zaključak do kojeg su odavno došli članovi Vijeća HBK za život i obitelj kojim predsjedava gosparski dubrovački biskup Mate Uzinić: “Istanbulska konvencija sadrži odredbu (čl. 3. c.) kojom se definira pojam rod kao ‘društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce’. Pukim svođenjem na društveni konstrukt stvara se opasnost da se pojmovi ‘rod’, ali i ‘spol’ odmaknu od ontološke datosti i prepuste interpretativnom relativizmu i diskreciji.” (Priopćenje sa sjednice Vijeća HBK za život i obitelj održane 12. rujna 2017.)

Gramatički, spolni i rodni rat

Iz citata je jasno kako u početku svega, da citiramo Bibliju, uvijek stoji neka Riječ: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.” (Ivan 1, 1).

Riječ oko koje se – na globalnoj, europskoj, pa i hrvatskoj razini vodi sadašnji “istanbulski” rat - je riječ “rod”.
Svakom pismenom čovjeku, a to znači i svakom tko čita ovaj esej, znano je da je rod, prije i nakon svega, jezikoslovna, gramatička kategorija.

Rod u jezikoslovlju, gramatici, donedavno je bio određen po biološkim i društvenim mjerilima, pa taj termin neki gramatičari nazivaju i imenskim klasama.

Međutim, na plimi nepreglednog mnoštva pokreta koji se zalažu i bore, doslovce svim sredstvima – stvaranjem grupnog pritiska, jurišima na institucije, uličnim prosvjedima i živopisnim marketingom, primjerice, putem parada ponosa - za ljudska, posebice manjinska prava (ne postoji ni jedan pokret koji bi se zalagao i borio za ljudske, pa i manjinske odgovornosti i dužnosti) “rod” (pa i spol) je u posljednjih dvadesetak godina postao nekom vrstom osobnog izbora, samoodređenja.

Ostvarenju prava na taj izbor i samoodređenje bitno je pridonio i razvoj medicine i medicinske tehnologije: plastična kirurgija i hormonalna terapija ili “terapija”.

Kasnije ćemo pokušati pokazati o čemu se tu zapravo radi i kamo nas – ljudsku vrstu i civilizaciju – vodi, a sada se vraćamo na srednjoškolsku gramatiku u Istanbulskoj konvenciji.
U nakani da čitatelju ponudimo odgovor na pitanje sadrži li Konvencija tradicionalnu ili rodno-ideologijsku definiciju “roda”, citirat ćemo odredbe točki “c”, “d”, “e” i “f” Članka 3. Istanbulske konvencije oko kojih se u srži vodi bespoštedni jezikoslovni, svjetonazorski i politički boj; posebice oko definicija:
c. “rod” označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce;
d. “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene;
e. ‘žrtva’ označava svaku fizičku osobu koja je izložena ponašanju navedenom u točkama a. i b.;
f. ‘žene’ uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

Možda će brojne - u svojim užim strukama učene i mudre - kritičare Konvencije iznenaditi naš zaključak, ali mi ćemo ga vrlo jasno iznijeti: naša analiza definicija “roda” pokazuje da je ta definicija tradicionalna, da ne kažemo konzervativna!
Naime, Konvencija, prije svega, zadržava tradicionalnu biološku podjelu ljudi na muškarce i žene, a “rod” određuje onako kako su muški rod i ženski rod oduvijek bili i kako trebaju biti određeni. Dakako, promjene u društvu, tehnologiji, obitelji, ali i normama i običajima, imaju i uvijek su imale utjecaj na “društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce”.

Ako je naš zaključak točan, a on je teorijski teško oboriv, postavlja se pitanje kako su brojni pošteni, učeni, bogobojazni i plemeniti umnici došli do zaključka da je Istambulska konvencija polazište “grmatičkog” puta prema velegrešnim biblijskim gradovima Sodomi i Gomori koje je dragi, ali strogi starozavjetni Bog uništio sumpornim ognjem (“Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem”, Postanak, 19,24) – nakon što je utvrdio da u oba grada nije bilo ni deset građana koji nisu bili teški griješnici: ubojice, silovatelji, lopovi itd.

Od četiri citirane pojmovne definicije samo je jedna upitna, ali zbog toga što je glupa, a ne zbog toga što je rezultat onoga što svjetonazorski tradicionalni umnici nazivaju rodnom ideologijom.
Radi se o definiciji “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” prema kojoj ispada da neki konkretni muškarac nasilje nad konkretnom ženom provodi samo zbog toga jer je pripadnica ženskog roda.
 

Samoodređenje do uništenja

Naša analiza javne rasprave o Istanbulskoj konvenciji upućuje nas na zaključak da su izljevi verbalnoga gnjeva umnika i ljudi tradicionalnih svjetonazora prema tom dokumentu - u kojem još uvijek postoji jasna “gramatična” biološka, dakle i spolna podjela ljudi na muškarce i žena; a “rod” i “rodne uloge” društveno se definiraju – posljedica činjenice što tradicionalna, da ne kažemo moralna, većina stanovništva ne zna kako se suprotstaviti općem trendu izglasavanja zakona prema kojima samo-određenje “roda” postaje neotuđivo pravo svakog građanina.

U današnjem svijetu u kojem dominiraju dogme o političkoj korektnosti i pravo ljudi na spolno i rodno samoodređenje (da se našalimo: do odcjepljenja), rodni identitet se definira kao “subjektivni osjećaj pripadnosti jednom od rodova”.
Prastara feministička teza kako je “bilogija sudbina” odavno je završila na povijesnom idejnom smetištu, jer hormonalne i kirurške terapije omogućavaju jednokratne ili višekratne spolne i rodne prijelaze (tranzicije), a kako je rodni identitet subjektivni osjećaj, on se može, doslovce, dnevno mijenjati.

Posljedica je tog čudnog civilizacijskog trenda situacija da umjesto dvaju “biblijskih” spolova/rodova (žene i muškarci) i dvaju spolnih usjerenja (heteroseksualnog i homoseksualnog: uz četiri izvorna rodna identiteta – LGBT - lezbijke, gajevi, biseksualci i transrodni/transpolci/transseksualnih) već danas u mngim zemljama zakonsko priznavanje tzv. ne-binarnih identiteta čiji se broj stalno povećava te je samo pitanje vremena kad će se približiti brojci 100.

Čitav niz zemalja (Australija, Danska, Indija, Irska, Kanada, Malta, Nepal, Novi Zeland, Njemačka, Pakistan) ozakonio je rodnu neutralnost ili “treću opciju” “X” u osobnim iskaznicama, putovnicama, vozačkim dozvolama, toaletima.
“Nebinarnici” ili X-ovci već danas imaju zakonsko pravo da izaberu među nepreglednim mnoštvom “rodnih opcija”. Za ilustraciju: velagrad New York nudi 31 “rodnu opciju”, Australija 33, Kanada posebnim zakonom C-16 (zasad) 32, a virtualna “domovina” čak dvije milijarde ljudi, Facebook, nevjerojatnu 71 rodnu opciju.

Nesumnjivi rodno-identitetski kaos i anarhija - uvjetovan činjenicom da spolni i rodni “prijelazi” ili “tranzicije” odavno nisu samo biologijski (fiziološki, genetski) uvjetovane, nego na njih uzjeću brojni čimbenici, kao što su ljudska psiha, alijenacija (dobri stari “marksistički” pojam), obiteljski odnosi, pa i nasilje i spolna zlostavljanja u obitelji, interesi farmaceutske industrije, pa i utjecaji masovnih medija – doveli su ljude u situaciju da “pušu na hladno”.
Najzanimljiviji je u tom smislu primjer rodne “tranzicije” jednog bivšeg američkog 11-godišnjeg dječaka koji je promijenio spol i postao djevojčica (Corey Maison) te njene majke Erice Maison koja je, nadahnuta uspješnom (što god to značilo) rodnom tranzicijom vlastitog djeteta, nakon što je rodila petoro (!) djece, shvatila da je oduvijek “mrzila trudnoće“ i da je živjela u krivom tijelu odlučila i uspjela postati “tata” vlastitom djetetu: Eric Maison.

Zlatno doba X-ovaca

Iako je zgusnuta i burna povijest “rodne revolucije” na rubu našeg interesa u ovom članku, kao medicinski sociolozi dužni smo kazati da je zlatno razdoblje borbe međurodnih i međuspolnih osoba za njihova prava na neki način iza njih, pa i nas.
Nakon dekriminalizacije homoseksualizma u svim civiliziranim zemljama, važan je trenutak za vođe i aktiviste te revolucije bila: (1.) normalizacija parada ponosa, te (2.) prestanak psihijatrijskog tretiranja homoseksualizma i svih oblika međuspolnosti i međurodnosti. To se je dogodilo “davne” 2014. godine.

Nakon tog, započela je nova faza rodne “revolucije” čiji smo cilj ranije skicirali: da svaki pojedinac ima pravo na rodni izbor, rodno samoodređenje koje drugi moraju (!) poštovati. Kanadskim C-16 zakonom uvedene su kazne za “govor mržnje”, primjerice, za one koji rodno samoodređenu osobu oslovljavaju tradicionalnim izrazima - “gospođice”, “gospođo”, “gospodinčiču”, “gospodine” – a ne onako kako ta osoba želi da je oslovljavate.

Teror političke korektnosti

Rodna inflacija, nazovimo to tako, dovodi do silnih jezikoslovnih i jeziko-tvorbenih problema u svim državama, kulturama i jezicima koji prihvaćaju i ozakonjuju pravo na rodno samoodređenje.
Većina jezika ima jedan rod (njih 144), slijede jezici s dva roda (takvih je 50), s tri roda (tu je hrvatski jezik i još 25 drugih), četiri roda ima 12 jezika, a pet ili više rodova 24 (navedeno prema Wikipediji).
Kako je izvor rodne “revolucije” u Americi , a to znači i u engleskom jeziku, koji za imenice i glagole nema rodove, nego samo za zamjenice (“he”, “she”, “it”), tamošnji jezični diletanti i jezikoslovci nastoje kovati nove i nove osobne i posvojne zamjenice: zie, ey’, tey, zim, em, ter itd., itd.

Kad hrvatsku javnu raspravu o Istanbulskoj konvenciji smjestimo u taj širi civilizacijski i “civilizacijski” kontekst, dnevno-politički pokliči “ZA” i “PROTIV” Istanbulske konvencije djeluju doista tragikomično.

Mi smo, dakle, uvjereni:

Prvo: Istanbulska konvencija naprosto nije zakonski izraz najnovije rodne “revolucije” koja u svakom razmnom čovjeku, pa i piscima ovog osvrta, izaziva zebnju i strah. Upravo zbog toga, Hrvatski sabor bi trebao potvrditi Konvenciju!

Drugo: Istodobno s odobravanjem Konvencije, u Saboru, ali i u stručnoj i mislećoj javnosti trebalo bi otvoriti ozbiljnu raspravu kako će se mala Hrvatska odnositi prema rodnom kaosu i anarhiji koje nameću protagonisti rodne “revolucije”. Takvim pristupom rješavanju opravdane moralne panike izjava o “razdvajanju stabala od šume” predsjednika VRH-a Andreja Plenkovića mogla bi dobiti smisao: “Mi smo završili javne konzultacije i proces u parlamentu je gotovo dovršen, ali rasprava o toj Konvenciji dobila je u jednom dijelu javne rasprave kod nas drugu dimenziju, koja supstanci pokušava dati sasvim drugu dimenziju. Naime, koalicijske “konzultacije” na koje je aludirao premijer mogle bi omogućiti potvrđivanje Konvencije, ali one ne smiju biti pokriće za još jednu hrvatsku šutnju – o ozbiljnoj temi utjecaja građanskog prava na rodno samoodređenje na hrvatsku, europsku i svjetsku kulturu i – jezike.