Zašto hrvatski biskupi hine da nisu čuli papu Franju i njegovih 
15 grijeha Crkve?

U Hrvatskoj kao da nitko nije čuo poruku pape Franje koju je u tradicionalnom obraćanju uputio Rimskoj kuriji. Opisujući kuriju, naveo da "pati od osjećaja besmrtnosti, da je kamenog srca, lažnog narcizma, da njome vlada terorizam trača.."

U lice im je sasuo da boluju od "duhovnog Alzheimera" zbog čega su zaboravili biti veseli Božji ljudi, da vode licemjerne živote. Nabrajajući 15 bolesti kojih se moraju čuvati Crkva i svećenstvo, papa Franjo spomenuo je i sklonost površnosti, rivalstvo, ogovaranje, karijerizam, klevetu, neslogu, egzistencijalnu shizofreniju... Kada je završio, u kuriji se čuo mlaki pljesak koji se jedva prolomio ispod smrknutih lica. Poruka pape Franje izravno je bila upućena Rimskoj kuriji, no odnosi se na cijelu Crkvu i svećenstvo.

Šteta je što se nije primila u Hrvatskoj, već se svela na nekoliko novinskih izvještaja koje su vrlo brzo potisnule božićne poruke naših biskupa. Šteta je tim prije što papine riječi, iako se njima kao poglavar Katoličke crkve prije svega kritikom i ukorom obratio svojoj zajednici, oslikavaju hrvatsko društvo u cjelini – kako kler, tako političku i društvenu elitu. Crkva i politika u Hrvatskoj toliko su se stavom prema zajednici i načinu izražavanja približile i spojile da je ovaj Božić, još manje nego prethodni, bio blagdan obitelji. Naravno, sama božićna čestitka koju je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić uputio vjernicima odiše kršćanskim porukama i vrijednostima poput ljubavi, mira, brige za bližnjeg i nade. No potezi koji su joj prethodili lako se mogu podvesti pod 15 bolesti što ih je dijagnosticirao papa Franjo.

Tako su skuti kardinala Bozanića ovoga mjeseca bili premali da bi primili i pokrili sve one koji su se pod njih gurali nastojeći tu pronaći podršku za sebe i svoje ambicije koje bi se, podvedene pod papinu dijagnozu, opisale kao "taština, želja za povećanjem imovine, tvrdo srce, ulizivanje nadređenima radi osobne koristi, pogrebni izrazi lica, strogoća i arogancija posebno prema podčinjenima".

Baš pod ovaj opis potpadaju svi oni koji su proteklih dana i tjedana stvarali gužvu oko Bozanića, i to počevši od zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji je pod suspenzijom od obavljanja funkcije jer se protiv njega vodi kazneni postupak za zlouporabu dužnosti i korupciju. Kako zbog sudske zabrane ne smije nastupati kao prvi čovjek Zagreba, Bandić se poslužio Crkvom da demonstrira svoju moć. Upriličio si je susret s Bozanićem i potrudio se da sve kamere zabilježe njihov srdačan i prijateljski pozdrav.

Ili frontmen braniteljskog prosvjeda Josip Klemm, uspješni poduzetnik koji dominira zaštitarskim biznisom. On se za Bozanićeva obilaska branitelja u njihovu prosvjedničkom šatoru pred Ministarstvom branitelja na badnju večer nije ni korak udaljio do nadbiskupa Bozanića i sa svoje dvije zdrave ruke i noge gotovo se prometnuo u njegova ministranta.

Da ne govorimo o predsjedničkim kandidatima. Svi su se prepoznali u Bozanićevu opisu osobe koju je vjernicima preporučio da zaokruže na izborima i svi su se nacrtali na božićnoj misi i za sebe (osim najmlađega) tražili poseban prijam. Je li to taština na koju je papa Franjo mislio kada je govorio o patologiji moći koja dovodi do toga da pojedinci povjeruju kako su superiorni drugima umjesto da drugima služe?

A premijer Zoran Milanović, koji nije došao u zagrebačku katedralu gdje je misu služio nadbiskup Bozanić, nego je bio u crkvi na Krku i za Božić građanima poručio da se kao dijete igrao u tome crkvenom dvorištu? Nije li to papa Franjo dijagnosticirao kao aroganciju, posebno prema podčinjenima? Kardinal Bozanić bez pogovora sve to prigrće k sebi jer očigledno ni on nije imun od boljki koje je papa sasuo kuriji u lice. Bozanića je zarazila bolest loše koordinacije što ju je papa Franjo prepoznao u Crkvi koreći je što se ne snalazi u svome poslanju.