Zašto hrvatski logoraši nemaju pravo na mišljenje

Kada sam prije sedamnaest godina bio u Berlinu, baš negdje u vrijeme kada je završavana obnova Reichstaga (njemačkog Parlamenta) pod vodstvom arhitekta Normana Fostera, uz to staro zdanje koje je zasjalo u novom ruhu protestirali su preživjeli logoraši iz nacističkih logora smrti. Bili su obučeni u one poznate, amblematske i zloguke logoraške sive odore u koje ih je organizirano i neumitno oblačio ushuktali nacistički režim. Ne sjećam se više koji je bio povod njihova mirnog, ali napetog prosvjeda, ali i sama njihova pojava uz umiveno impresivno parlamentarno zdanje ujedinjene zemlje ostavljala je gorak dojam i podsjećala na povijest koju bi mnogi, pa i u Berlinu, voljeli zaboraviti.

Logoraši u svojim odorama i s logoraškim brojem koji se ne da izbrisati metafora su civilizacijskog dna na koje je svijet zajedno s Europom upao polovicom prošlog stoljeća. Oni su savjest čovječanstva, a ujedno i njegova najveća sramota. Stoga se svaka njihova tvrdnja i svaki njihov protest u civiliziranim zemljama dočekuje s puno pažnje i uvažavanja. Nepristojno je i nekulturno ismijavati njihova viđenja i stavove, pa se rijetki to usude, jer ne žele imati problema s vlastitom savješću. Iako ih ima sve manje, jer ljudski životni vijek je ipak ograničen, logoraši iz nacističkih vremena u svakoj sredini u kojoj još žive s pravom uživaju specijalni tretman. Ljudi su prema njima i njihovim patnjama u pravilu obzirni i sućutni. Empatični. Ili bi takvi barem trebali biti. I mi u Hrvatskoj, na žalost, imamo svoje logoraše i to iz nedavnog Domovinskog rata. To su ljudi koji su, primjerice, nakon pada Vukovara, završili u srpskim logorima, na teritoriju Republike Srbije i bili izloženim trajnom i sustavnom maltretiranju koje je trajalo mjesecima. Zašto oni nemaju ista moralna prava kao i svi drugi logoraši na ovom svijetu? Zašto se ne poštuje i njihova patnja i ne uvažavaju i njihovi stavovi koje ponekad upućuju oholoj javnosti? Zašto oni nemaju pravo na svoje osjećaje i na svoje sjećanje? Zašto njih ne priznajemo kao moralne i neupitne autoritete jer su se u jednom trenutku svoga života susreli s najdubljim zlom i najdubljom ljudskom tamom? Zar oni ne zavređuju odnos sućuti i poštovanja? Zar oni ne smiju čak niti formulirati svoja očekivanja prema ljudskoj zajednici koja valjda želi biti i sućutna i demokratska?

Zar oni nemaju pravo na jednaki tretman kao i sve druge žrtve logoraških zlostavljanja? Zašto ih se nepravedno izdvaja iz te univerzalne kugle logoraške boli i stradanja? Zašto se s njihovim zahtjevima ne može argumentirano diskutirati, naravno, s dužnim poštovanjem i s maksimalnim oprezom? Zašto ih se mora dodatno ponižavati i gaziti, kao da im njihova muka nije dovoljna? Zar ih se ne može dostojanstveno i mirno barem saslušati, a ne agresivno i krajnje netrpeljivo sasjeći u korijenu oduzimajući im pri tome čak i pravo na mišljenje i djelovanje u skladu s njihovom savješću i potrebama?