Još prije početka (pred)izborne kampanje bilo je vidljivo da “amerikanizacije” naše političke scene neće biti ni u ovim izborima, premda su je neki već odavno najavljivali.
Najava se svodila na tvrdnju da će i naša politika biti svedena na bipolarnost, na model kakav postoji u Americi. Već je na prošlim izborima Most srušio tu tvrdnju, a na novim izborima, on i druge stranke vjerojatno će učiniti isto.
Novi lider HDZ-a Andrej Plenković odbacio je pak Karamarkov izborni model skupljanja političkih podupiratelja po principu “'ajde Mujo, da je više vojske”. Odlučio je da HDZ samostalno izađe na izbore i testira svoju stvarnu političku snagu. Nasuprot Plenkoviću, njegov politički suparnik, šef SDP-a Zoran Milanović, odlučio je okupiti sve lijeve stranke koje kao i on imaju ambiciju preuzeti vlast, a koje bez SDP-ova patronata vjerojatno ne bi ni prešle izborni prag.
Hrvatska raste preimenovana je u Narodnu koaliciju, ali su njezine političke konstante ostali SDP i HNS. Predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak prijetio je doduše da će njegova stranka, ne ispune li joj se uvjeti, napustiti koaliciju i samostalno izaći na izbore!
Nitko razuman nije u to mogao povjerovati, jer s političkim rejtingom od 0,2%, HNS-ovci bi Sabor mogli gledati samo na televiziji. Da već godinama nije SDP-ov politički trabant, HNS saborskom strankom valjda ne bi bio već 20 godina. Izaći samostalno na izbore, to bi za HNS bilo jednako uspješno kao i izbor njihove bivše predsjednice Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a.
Slično bi se vjerojatno proveo i HSS da se u njemu nije probudila poznata osobina za političkim trgovanjem. Saborskim se klupama nadaju i bivši predsjednik HNS-a Radimir Čačić i bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović. Oni su možda i najbolji primjeri koliko politika opsjedne čovjeka i kolika je žudnja za njom. Ujedno su i primjer da pojedinci bez stranke i nisu nešto što bi dugo trajalo. Samo su Stipe Mesić i Milan Bandić politički preživjeli odlaske iz nekadašnjih stranaka.
U kampanji za nove izbore vjerojatno će porasti izgledi strankama koje će remetiti bipolarnost našega višestranačja. Rast rejtinga Mosta ne čudi, jer je on ipak pokazao političku i moralnu dosljednost, dvije osobine toliko manjkave u hrvatskoj politici.
Ne čudi ni rast Živoga zida koji je u politiku uveo brigu za tzv. malog čovjeka. Rast popularnosti Milana Bandića rezultat je činjenice što je od Zagreba napravio velegrad. Bandić je Zagreb promijenio ne samo vizualno nego je i preoblikovao njegov kulturni identitet učinivši ga poželjnim europskim toponimom.
Uz to je podsjetio da je bit politike zapravo solidarnost i briga za druge, učinivši od toga svoju političku paradigmu. Ovi će izbori morati ponuditi upravo neke nove paradigme koje godinama nisu nudili ni ostvarivali HDZ i SDP.
>> Bandić: Premijer ne može biti ni Petrov ni dva službenika MVP-a
Sve više-manje korektno napisano, osim dijela o Bandiću. Zagreb je davno, davno prije Bandića bio velegrad i hrvatska metropola, a za to nije zaslužan niti jedan pojedinac ili osoba sama za sebe nego timovi i niz naraštaja. Nečije zasluge su u tome veće, ali to svakako nisu Bandićeve. I sežu daleko, daleko u prošlost, traju naraštajima.Kulturni identitet grada on (aktualni) razara na sve moguće načine. Bandićeva briga i solidarnost postoje vrlo selektivno: za one koji se priključe njegovom krugu "suradnika". Stranačkih, prijateljskih, familijarnih, po kriteriju "ruka ruku mije, lice obadvije". Za stručnost se ne pita, stručnost je čak otegotna okolnost. Na ključne pozicije često postavlja ljude koji nemaju blage veze s resorom koji im je povjeren. Stručni ljudi u svom području mogu samo tiho raditi, dok im šefuju oni koji su postavljeni ne po kriteriju stručnosti, nego iz razloga koji nemaju veze sa stručnošću. Toliko. Ukratko. Grad izvana postaje ljepši i veći, ali to bi se dogodilo i da je bilo tko drugi gradonačelnik. Iznutra, stvari izgledaju malo drukčije. Zapravo, izgledaju drukčije čim se pogleda ono što ne vide turisti.