Imaju li pisci neku društvenu važnost izvan svojih, uskih literarnih krugova i mimo fanova koji željno gutaju njihove knjige, a onda valjda i svjetonazorske utjecaje? Utječu li pisci na gospodarska i politička događanja u nekoj zemlji? Imaju li "političku" težinu ili ugled koji može pokrenuti mase u nekom pravcu? Djeluju li na ljude putem novinskih članaka, publicističkih knjiga, govora, konferencija, blogova? Trebaju li ih se bojati političari, diktatori, gospodarstvenici, mafijaši, prodavači ideološke magle, vlasnici medija...
Sudeći po vijesti koja dolazi iz američkih medija, pisci su opasna čeljad. Tako je nedavno otkriveno da je američki FBI gotovo četvrt stoljeća špijunirao čuvenog kolumbijskog pisca, popularnog nobelovca Gabriela Garcíju Márqueza, koji nikada nije krio da je politički aktivist, i to s one lijeve strane političkog spektra. Márqueza su Amerikanci počeli špijunirati još 1961. godine kada je došao u New York sa ženom i dvogodišnjim sinom. Pozorno su ga špijunirali sve do 1985. godine, kada je već tri godine bio ovjenčan Nobelovom nagradom.
Pretpostavlja se da je Amerikancima bilo sumnjivo Márquezovo čvrsto i postojano prijateljstvo s kubanskim vođom Fidelom Castrom kojeg se nobelovac nikada nije odrekao. Naravno, u doba zloglasnog Hoovera koji je čeličnom rukom vodio FBI, pratilo se i pisce kao što su to Ernest Hemingway i John Steinbeck. I oni su bili sumnjivi američkim sigurnosnim službama, onim istim kojima je lakonski promaklo ubojstvo predsjednika Johna F. Kennedyja i aktivista Martina Luthera Kinga ili pak opaki, svježi napad na Twinse pa i na Pentagon.
Uostalom, FBI je njuškao i oko Bertolta Brechta, Thomasa Manna i Theodora Adorna koji su neko vrijeme imali izbjeglički status u SAD-u bježeći od europskog nacizma. Pa su upali u zamke navodno sofisticirane američke demokracije koja bi kao trebala biti primjer svim slobodoljubivim narodima u svijetu. Sumnjivi su bili i William Faulkner, Pearl S. Buck i Sinclair Lewis, Tennessee Williams, John Dos Passos, Truman Capote i Arthur Miller...
Uostalom, što su radili Amerikanci, to su radile i njihove europske savezničke pudlice, poput Velike Britanije koja je dvadeset godina špijunirala svoju nobelovku Doris Lessing. Doris Lessing bila je ultimativno sumnjiva zbog stavova o kolonijalizmu, supruga i odgoja iz negdašnje Rodezije, simpatija prema komunizmu i članstva u komunističkoj stranci...
Pripadnici M15 čak su sumnjali da svoj londonski stan koristi u "nemoralne svrhe", optuživalo je se, pazi sad, da je agresivna i nepredvidiva, a to kao u uljuđenom britanskom kraljevstvu pivopija i nogometnih navijača nije poželjno. A ako se pisce bjesomučno i s dosta biranog literarnog ukusa špijuniralo u zemljama zapadne demokracije, što se tek onda radilo u zemljama negdašnjeg istočnog bloka (u kojima kapitalizam i višestranačje očito bitnije nije promijenilo mentalitet) ili u suvremenim etabliranim demokracijama koje se posljednjih godina bore sa sve opasnijim i prodornijim teroristima?
Što se piscima radi u Putinovoj Rusiji, da Lukašenkovu Bjelorusiju ili Erdoğanovu Tursku i ne spominjemo. A sve su to zemlje koje i nisu najgore na svijetu, ali se boje svojih pisaca, pa čak i nobelovaca. Tako je i dodjeljivanje ordena Reda sv. Stjepana Ugarskoga mađarskom nobelovcu Imreu Kertészu izazvalo burne rasprave u mađarskoj javnosti, a poljska nobelovka Wisłava Szymborska bila je propitivana čak i u nekrolozima kojima su Poljaci popratiti njenu smrt.