Zašto je 20. stoljeće bilo najkrvavije u ljudskoj povijesti?

Zahvaljujući jeziku, čovjek ima moć zamišljanja nečega što u stvarnosti ne postoji, a s obzirom na to da o tome ljudi mogu govoriti, ljudska vrsta ima i mogućnost kolektivnog zamišljanja.

Zato i imamo zajedničke mitove, kao što je biblijska priča o stvaranju, mit o dobu snova australskih Aboridžina, ali i nacionalističke mitove modernih država, poučava Harari, autor svjetskog hita "Sapiens/Kratka povijest čovječanstva".

Zajednički mitovi

Sapiensu su takvi mitovi podarili neviđenu sposobnost fleksibilnog surađivanja u velikom mnoštvu. I životinje surađuju, ali na vrlo krut način i samo s bliskim srodnicima. Yuval Noah Harari u tome vidi razlog zbog kojeg Homo sapiens vlada svijetom. Konkretno, svaka velika ljudska organizacija ili korporacija, kako je izraelski učenjak nazvao svaku zajednicu ljudi, pa i država, ukorijenjena je u zajedničkim mitovima koji postoje samo u ljudskoj kolektivnoj mašti. Crkve i vjerske zajednice tako svoje korijenje imaju u zajedničkim religijskim mitovima. Države pak temelje imaju u zajedničkim nacionalnim mitovima. Pa ipak, ništa od svega toga ne postoji izvan priča koje ljudi izmišljaju, pričaju i prepričavaju.

Tako Homo sapiens od kognitivne revolucije živi zapravo u dvostrukoj zbilji. S jedne je strane objektivna stvarnost, dakle ona fizička, opipljiva, a s druge imaginarna – bogovi, nacije i korporacije. Kako je vrijeme protjecalo, ta je imaginarna zbilja postajala sve moćnija. Slijedila je agrarna revolucija, koja se dogodila prije deset tisuća godina, no i danas postoje plemena na tom stupnju razvoja na kojem su bili naši preci. Prva životinja koju je čovjek pripitomio bio je pas pa odatle i prirodna sklonost današnjeg čovjeka prema toj životinji.

S vremenom, Homo sapiens je razvio i društvo s razrađenom hijerarhijom, a s razvijenijim društvenim životom javili su se i antagonizmi i sukobi. Kako su živjele zajednice u to doba, u ratu ili miru, odgovor daje arheologija. Arheološki nalazi dokazuju da je samo četiri i pol posto ljudi umiralo zbog nasilja, a danas je taj postotak jedan i pol posto. Međutim, u 20. stoljeću, gotovo kao i na našem početku, nasilnih je smrti bilo pet posto pa je 20. stoljeće najkrvavije u ljudskoj povijesti.

Lutajuće horde Homo sapiensa pripovjedača bile su najrazornija, ali i najvažnija, sila što ju je iznjedrilo životinjsko carstvo, kaže autor ove sjajne knjige. Putovanje prvih ljudi u Australiju za Hararija je jedan od najvažnijih događaja u povijesti, važan bar koliko i Kolumbov put u Ameriku ili spuštanje na Mjesec.

Međutim, još je važnije ono što se dogodilo nakon čovjekova dolaska na taj kontinent, tumači izraelski znanstvenik. U roku od samo nekoliko tisuća godina, od 24 australske životinjske vrste s tjelesnom težinom od 50 ili više kilograma izumrle su čak 23, kao i veći broj manjih vrsta.

Bila je to najveća preobrazba australskog ekosustava nakon milijuna godina ravna klimatskoj katastrofi. U doba kognitivne revolucije planet je bio dom za 200 rodova velikih kopnenih sisavaca s tjelesnom masom većom od 50 kilograma. Do doba agrarne revolucije ostalo je ih samo oko 100. Homo sapiens je uzrok nestanka gotovo polovice krupnih životinja na planetu, i to još mnogo prije nego što je izumio kotač, pismo i željezno oruđe.

Uzgoj biljaka

Kako Harari tumači, naši preci nisu živjeli u harmoniji s prirodom. Prije deset tisuća godina sapiens je počeo i manipulirati životom nekoliko životinjskih i biljnih vrsta. Sijao je sjeme, zalijevao biljke, branio ih od korova, a ovce tjerao na najbolje pašnjake. Smatrao je da će mu taj rad pribaviti veći urod, više žitarica i mesa. Bila je to doista agrarna revolucija jer prehranu čovječanstva i danas čini više od 90 posto kalorija koje potječu iz šačice biljaka koje je Homo sapiens uzgojio između 9500. i 3500. pr. Kr., pšenice, riže, kukuruza, krumpira, prosa i ječma. U posljednje dvije tisuće godina nije pripitomljena nijedna životinjska vrsta niti je uzgojena ma i jedna nova biljna vrsta – i dalje jedemo jela drevnih ratara i stočara.

Nema dvojbe da je agrarna revolucija povećala ukupnu količinu hrane kojom je raspolagao ljudski rod, ali ta dodatna hrana nije pretpostavljala bolju prehranu kao ni više slobodnog vremena. Naprotiv, ona je dovela samo do populacijske eksplozije i stvaranja razmaženih elita.

Prosječni je seljak radio teže od prosječnog lovca i zauzvrat dobivao slabiju hranu. Agrarna je revolucija tako najveća podvala u povijesti svijeta. Nije, dakle, pšenicu uzgojio sapiens, već je ona pripitomila njega.

Zbog prijelaza na prehranu žitaricama Homo sapiens je obolio od niza bolesti poput kile ili artritisa jer njegovo tijelo nije bilo razvijeno za takav način života i prehrane. Pojedincu, dakle, agrarna revolucija nije ponudila ništa, ali je zato Homo sapiensu kao vrsti ponudila jamstvo dugoročnog opstanka.

Poljodjelstvo je pomoglo održati na životu veći broj ljudi, pa makar i u gorim životnim uvjetima. Ljudi su patili od mnogih bolesti zbog slabije prehrane jer je Homo sapiens svežder koji se razvija samo na izrazito raznovrsnoj hrani. U slučaju nestanka jedne životinjske vrste, Homo sapiens skupljač lako ju je mogao zamijeniti drugom, no Homo sapiens ratar to više nije bio u mogućnosti. Zalihe hrane koje je omogućila poljoprivredna proizvodnja dopustile su da na tom prostoru živi veći broj ljudi nego u zajednicama skupljača. Međutim, čovjek je sam sebe uhvatio u klopku.

Što se događa kada broj ljudi premaši zalihe hrane i površine obradivih polja? Stvoreno je trebalo i braniti pa je odjednom poraslo i nasilje. Ta je težnja za boljim životom dovela do bijede, a ništa bolje nije ni danas, samo što, umjesto pšenici, robujemo materijalnim dobrima u svijetu u kojem nikada ničega nije dosta. Jedan je od željeznih zakona povijesti, zaključuje autor, da se luksuz pretvori u nuždu i stvore nove obveze.

>>Još prije 100.000 godina zemljom je hodalo šest ljudskih vrsta